Kukavičko “prijeteće mudrolije” Aleksandra Knjeginjića hrabrom Prijedorčaninu Sudbinu Musiću

Piše: Mustafa Cerić

Aleksandar Knjeginjić. Čovjek, mit, legenda. Ili preciznije – internet ratnik na tastaturi, bez stvarne moći, osim one da upiše caps lock dok mu se ruke tresu od straha pred slobodnim čovjekom. Ovaj šovinistički gorostas, čiji domet junaštva prestaje na objavi statusa punog “kukavičkog” siktanja, odlučio je stati na branik… čega tačno? Valjda “istine”, koju odbacuje cijeli civilizirani svijet i koju su sahranili međunarodni sudovi, dokumenti, svjedoci i – Sudbin Musić. Eh, tu počinje prava drama.

Jer, vidi, dragi Aleksandre, dok ti prijetiš, galamiš i uzvikuješ digitalne „junačke“ pokliče, Sudbin Musić – čovjek koji je, zamisli bezobrazluka, preživio masakr u Čarakovu i Zecovima, prošao Trnopolje, izgubio dom, gledao strah u oči i vratio se među prvima u Prijedor – ne samo da se ne boji već još ima i tu drskost da priča. I to ne priče o mitološkim vilama Ravne gore, nego o srpskim zločinima. O istini. O genocidu. O kostima u Tomašici, o logorima oko Omarske, o zločincima koji su uzdigli “normalizaciju” do forme nasilja.

Da je kojim slučajem Sudbin pristao na šutnju, poklonio se “miru” temeljenom na zaboravu i licemjerju – možda bi Knjeginjić bio zadovoljan. Možda bi ga i pohvalio. Ali, avaj! Musić se drznuo govoriti. I ne samo da govori – on piše, uređuje, dokumentuje, svjedoči, podsjeća. A to je, zna svaka porodična loza samozvanih kneževa, gore nego da si im opsovao porodični ikonostas.

Jer najveći grijeh u očima negatora srpskog genocida nije zločin – već podsjećanje na njega. Najveći bezobrazluk nije preživjeti srpski genocid, već javno reći da je namjerno i ciljano počinjen. A još kad to kaže neko ko se vratio, ostao, i, da zlo bude veće – diše slobodno, vjeruje slobodno i piše slobodno... pa to je, brate, čisti cinizam za svaku patološku nacionalističku dušu koja još vjeruje da su “logori bili sabirni centri” a “žrtve statistička greška”.

Zato Aleksandru ne smeta Sudbin Musić – čovjek. Njemu smeta Sudbin Musić – fakat. Dokument. Dosje. Nezaborav. Jedna hodajuća lekcija iz savjesti, što je u ovim krajevima, kako vidimo, opasnija stvar od metka. Knjeginjić bi da ga ušutka, ali ne zna da su ljudi poput Sudbina već davno oguglali na prijetnje. Jer, kad preživiš najgore što ljudska ruka može da napravi, teško da te može uplašiti neko ko misli da je “junački” kad napiše “pazi šta pričaš” u inbox.

Pa zato, dragi Aleksandre, sljedeći put kad ti dođe da „junački“ zaprijetiš čovjeku koji je preživio tvoje mitove – razmisli. Ne o njemu. On se, očito, ne boji. Razmisli o sebi. Jer, možda, samo možda, više govoriš o svojoj nemoći nego o njegovom „prkosu od sna“. Jer kad vam ostanu samo prijetnje – zna se da ste izgubili i rat i istinu.

I još nešto: ako vas “istine” toliko bole, možda je vrijeme da ih pogledate u oči, a ne da im prijetite. Jer, kako reče jedan pametniji od nas: Istina se ne boji svjetla, samo laž traži mrak. A moj brat, Prijedorčanin Sudbin, htjeli vi to ili ne – jeste svjetlo.

Sram Vas bilo, Aleksandre. Hvala ti, brate Sudbine.

(Preporod.info)