Javno dobro je Allahov emanet – nasrtaj na njega je izdaja

Piše: Senaid Zajimović

Prijedlog teme za jednu od narednih hutbi:

U svim džamijama Republike Turske prije dva dana (27.06.2025.) je čitana hutba na temu zaštite javnog dobra, pod naslovom: "Zabranjen je nasrtaj na javno dobro".

Ova hutba je direktno primjenjiva i na naš kontekst, jer i naše društvo trpi od brojnih oblika zloupotrebe zajedničkih dobara, korupcije, mita i neodgovornosti. Zato ovu hutbu danas temeljimo na jednoj jednostavnoj, ali duboko islamskoj poruci:

Javno dobro je Allahov emanet – nasrtaj na njega je izdaja.

Javno dobro u islamu – povjerenje, a ne vlasništvo

Islam nas uči da sve što koristimo, a ne posjedujemo direktno, jeste emanet – povjerenje od Allaha. Javno dobro nije ničije ekskluzivno pravo. Budžetska sredstva, vakufi, državna imovina, prirodni resursi, institucije, pomoć i infrastruktura – sve je to Božije povjerenje i Božiji imetak (mālullāh) u rukama ljudi. Mālullāh – "Allahov imetak" – termin iz fikha koji označava javnu imovinu koja ne pripada pojedincu, već zajednici, pod Allahovim autoritetom.

U Kur’anu stoji: “I udjeljujte iz onoga što vam On stavlja na raspolaganje.” (El-Hadid, 7)

“Allah vam naređuje da odgovorne službe (emanete) onima koji su ih dostojni povjeravate.” (En-Nisa, 58)

Mi nismo vlasnici – mi smo čuvari. A onaj ko se ponaša kao vlasnik nad onim što je Allah povjerio zajednici – čini nasilje i izdaju.

Oblici nasrtaja na javno dobro

Nasrtaj na javno dobro (teʿaddī ʿala al-ḥaqq al-ʿāmm) u savremenom društvu poprima različite oblike, od otvorenih zloupotreba do prikrivenih i sistemskih devijacija. Neki od najčešćih oblika uključuju:

 Zapošljavanje i radni odnosi

1. Zapošljavanje mimo konkursa i zakonskih procedura.
2. Zapošljavanje po stranačkoj ili rodbinskoj vezi, umjesto po znanju i sposobnosti.
3. Nepotrebno zapošljavanje radi “zbrinjavanja” podobnih.
4. Uzimanje plata, paušala, dnevnica ili honorara bez stvarnog rada.
5. Lažno bolovanje, simuliranje bolesti, izbjegavanje radnih obaveza.
6. Kašnjenje na posao, rani odlasci, ostavljanje radnog mjesta bez opravdanja.
7. Pasivan odnos prema poslu, svjesno izbjegavanje odgovornosti.
8. Obavljanje više funkcija u okviru jednog radnog vremena – kada osoba istovremeno vodi javnu ustanovu i upravlja privatnim poslom, čime se briše granica između emaneta i ličnog interesa.

Upravljanje javnim sredstvima

9. Fiktivni tenderi i namještene javne nabavke.
10. Izvlačenje budžetskih sredstava kroz lažne projekte i nepotrebne ugovore.
11. Pretjerana, besmislena i skupa službena putovanja bez stvarnog cilja.
12. Korištenje službenih vozila, kartica, telefona, kancelarija i opreme za lične potrebe.

Nezakonito korištenje resursa

13. Krađa električne energije, vode, plina ili goriva iz javnih sistema.
14. Prijavljivanje lažnih podataka radi sticanja pomoći, subvencija ili olakšica.
15. Lažno pribavljanje socijalnih davanja, dječijih dodataka, invalidnina i drugih javnih sredstava.
16. Falsifikovanje dokumenata, računa, diploma, prijava i izvještaja radi lične koristi.

Korupcija i nepravda

17. Primanje i davanje mita za ubrzavanje ili rješavanje upravnih i administrativnih procesa.
18. Naplaćivanje usluga koje su po zakonu besplatne (u zdravstvu, obrazovanju, sudstvu).
19. Manipulacije u pravosuđu, obrazovanju i zdravstvu – kroz selektivnost, pritiske i favorizovanje.
20. Šutnja, prešućivanje i svjesno ignorisanje nepravdi i zloupotreba u institucijama.

Ovaj spisak se može proširivati u skladu s društvenim kontekstom, ali njegova srž ostaje ista – svaki čin koji narušava povjerenje u institucije i koristi zajedničko dobro za ličnu korist, predstavlja nasrtaj na javni interes i odgovornost pred Bogom i ljudima.

To se odnosi na sve društvene strukture – bilo da su državne, obrazovne, humanitarne ili vjerske. Ni zajednice koje baštine duhovni autoritet nisu u potpunosti imune na izazove savremenog upravljanja.

Zloupotreba emaneta može se pojaviti i tamo gdje je povjerenje najveće, pa je upravo zato neophodno da i te institucije razvijaju kulturu transparentnosti i samoprovjere, u duhu istinske odgovornosti pred Allahom i ljudima.

Posebno tešku odgovornost nosi onaj ko narušava vakufsku imovinu. Vakuf je sredstvo trajnog dobra – Allahova svetinja. Ko vakuf koristi mimo propisa, prepušta ga zloupotrebi, zataškava prihode ili ga preprodaje – izlaže se ozbiljnom Allahovom gnjevu. U tom rangu su i oni koji ne vraćaju bespravno oduzetu vakufsku imovinu, već je koriste i na osnovu nje ubiru prihode.

Kur’anska i poslanička upozorenja

Islam ne ostavlja ovu temu nedorečenu. Kur’an i hadis jasno ukazuju na težinu pronevjere javnog dobra:

“Nemojte nezakonito prisvajati imovinu među sobom, niti ih nuditi kao mito da biste svjesno prisvojili dio tuđeg imetka.” (El-Bekare, 188 - kontekstualni prevod) "الأكل بالباطل doslovno znači "jedenje nepravedno", ali se u arapskom jeziku koristi kao izraz za prisvajanje tuđe imovine na nepošten način, kao što su krađa, prevara, mito itd.  I da ne koristite zakon (ili sudije) da biste nepošteno došli do tuđe imovine.

“Nije dopušteno nijednom poslaniku da pronevjeri. Ko pronevjeri, doći će s onim što je pronevjerio na Sudnjem danu...” (Alu Imran, 161- kontekstualni prevod) tj. da prikrije, sakrije ili nepošteno prisvoji nešto, posebno iz ratnog plijena (ar. al-ghulūl – pronevjera zajedničke imovine). Allah ovim ajetom negira svaku mogućnost da bi Allahov Poslanik ﷺ učinio pronevjeru, odgovarajući onima koji su možda sumnjali u njegovu pravednost pri raspodjeli ratnog plijena. Iako se ajet odnosi na konkretan slučaj pronevjere ratnog plijena, njegova poruka ima opći karakter i jasno ukazuje na to da je svaka zloupotreba povjerenja i prisvajanje zajedničkog dobra – bilo da je riječ o novcu, funkciji ili odgovornosti – moralno neprihvatljiva i vjerski strogo zabranjena.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:

"Ko god bude postavljen da vodi ljude, a vara ih i ne radi u njihovu korist, pa umre u takvom stanju – Allah će mu zabraniti Džennet." (Sahih Muslim, Knjiga o vođama (Kitab al-Imara), hadis br. 142, 2/165)

“Ko uzurpira makar pedalj zemlje, Allah će ga s njom obmotati do sedam slojeva Zemlje.” (Muslim, poglavlje el-Musakat, hadis br. 141)

“Na Sudnjem danu, onaj ko je pronevjerio doći će s onim što je pronevjerio – devom koja rže, kravom koja muče, ovcom koja bleji.” (Muslim, poglavlje o džihadu, hadis broj 1831, 12/216)

Hadis govori o pronevjeri imetka iz ratnog plijena (al-ghanīma), ali učenjaci su saglasni da se značenje može proširiti na svaku nepošteno stečenu imovinu. Kazna je simbolična i ponižavajuća: ono što si nepošteno prisvojio, nosit ćeš na Sudnjem danu pred svima – biće uzrok sramote i propasti.

"Allah je prokleo onoga koji daje mito i onoga koji ga prima." (Ibn Madže, Sunen, Knjiga o propisima – el-Ahkām, hadis br. 2313) Prokleo" (لعن) – znači da je takva osoba udaljena od Allahove milosti, osim ako se iskreno pokaje. Hadis jasno obuhvata obe strane u mitu – i onoga ko nudi i onoga ko prihvata.

Nova hidžretska godina – poziv na savjest

Ušli smo u novu hidžretsku godinu – 1447. Neka nam ova godina bude prilika za unutrašnje čišćenje i društveno buđenje.

Da u njoj obnovimo poštovanje prema javnom dobru. Da prestanemo šutjeti na krađu, i da budemo svjedoci istine. Da prestanemo tražiti korist bez odgovornosti.

I da se prisjetimo riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

“Svaki od vas je pastir, i svaki je odgovoran za svoje stado.” (Sahih el‑Buhari, više predanja (npr. br. 7138 i 2554). "Pastir" simbolizira osobu kojoj je povjereno da vodi, štiti i koristi mudro to što mu je povjereno – bilo da je riječ o rodbini, radnicima, imetku ili narodu. Poruka je univerzalna: svako je u nekom smislu vođa i bit će odgovoran za ono što mu je povjereno.

Allahu naš,

učini nas od onih koji čuvaju, a ne ruše. Koji brane, a ne kradu. Koji čuvaju vakufe, budžet, narod i pravdu. 

Sačuvaj nas mita, korupcije, zloupotrebe, dvoličnosti i izdaje.

Učini nas dostojnim Tvojih emanetā – i na ovom i na budućem svijetu.

Amin, ja Rabb.

(Preporod.info)