Jesmo li još uvijek muslimani s krilima od Istine?

Piše: Mustafa Bećirović

Jučer, pred akšam, sjedio sam u bašči, ispraćajući dan uz horski nastup vrabaca. U toj tišini koja se spuštala, ugledah bijelog leptira kako se lagano spušta na svježu, vlažnu travu. Za njim su slijedili drugi, manji leptiri, različitih boja i oblika, kao razigrani tragovi života. Sjetih se tada izreke – “Ne juri za leptirima. Napravi baštu i oni će sami doći.”

Ovo je prva bašta koju imam otkako me život napustio u djetinjstvu i krenuo putem neizvjesnosti, praveći svoj krug, onaj u kojem smo svi, makar jednom, poželjeli krila leptira. Da budu veća, šarenija, da nas ponesu iznad oblaka. Da gledamo svijet s visine s koje planine postaju brežuljci, a ljudi sitni kao mravi.

Bijeli leptir preda mnom postade simbol, ne samo prolazne ljepote već i podsjetnik. Prvi dan nove hidžretske godine, koji ne obilježavamo kao historijski, već kao duhovni događaj, otvorio mi je staru misao. Sjetih se nedovršene kolumne koju sam započeo prije dvije godine, dok sam bio u posjeti Kabi. Nisam je mogao dovršiti, jer tada nisam mogao razumjeti snagu onih “bijelih leptira” – muhadžira koji su pregazili najteže puteve koje ljudska volja može zamisliti.

Ti muhadžiri nisu bili nebeska bića niti nadljudi. Bili su obični ljudi. Ali nisu pristali ostati larve, zarobljeni u tami vlastite nemoći, hraneći tuđu moć i nasilje. U poslaniku Muhammedu vidjeli su krila, bijela, čista, satkana od Istine. S njima su poletjeli iznad sebe samih, iznad tame svoga vremena, iznad vlastitih ograničenja.

Danas, bojim se, muslimanima nedostaju baš ta krila.

Nedostaju bašte njegovane Istinom. Naše duhovne bašte danas navodnjavaju oni koji su odbacili Božije porijeklo svijeta i uzdigli čovjeka do iluzije svemoći i vječnosti. A stvarnost nas neumoljivo podsjeća da je bez Boga i Sudnjeg dana čovjek samo lavirint straha, pohlepe i nasilja.

Zato, možda, stanovnici Gaze, u trenutku kada slave ono što doživljavaju kao pobjedu Irana nad Izraelom, kite pedeset magaraca, jer su im oni pomogli više nego sve muslimanske države zajedno. Ti prizori nisu smiješni. Oni su bolni. Govore o porazu duše. O porazu zajedničkog uma koji bi trebao da osjeća bol drugoga kao vlastitu.

Zašto smo razjedinjeni, dok su oni koji nas ruše, u svemu, pa i u zlu, nepokolebljivo jedinstveni?

Odgovor je jednostavan, ali težak:

Nećeš naći narod koji vjeruje u Boga i u onaj svijet, a da prijateljuje s onima koji se suprotstavljaju Bogu i Njegovu Poslaniku, makar im to bili očevi, sinovi, braća ili saplemenici (El-Mudžadele, 22).

Ovo nije poziv na isključivost. Ovo je poziv na jasan identitet. Na duhovni suverenitet. Na prepoznavanje onoga što je u našem srcu zapisano. Nastupanjem 1447. hidžretske godine, možda je najvažnije pitanje: Jesmo li mi muslimani s krilima od Istine?

Ili smo samo nominalni muslimani, koji se ničim ne razlikuju od onih naroda koji vjeruju da postoji samo ovaj svijet, bez Boga i bez Konačnog Suda, pa je samim tim i sve dozvoljeno?

Vrijeme je da zavirimo u srce i provjerimo od čega su skrojena naša krila.

(Preporod.info)