Poništavanje presude "Kovačević" nije ni za veliku euforiju, ali ni za veliku tugu

Piše: Enver Išerić

Nakon što je Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava poništilo prvostepenu presudu u predmetu "Kovačević", pojavili su se razni komentari.

Ali, prije nego što se osvrnem na te komentare, moram konstatirati dvije stvari: najveću zaslugu za donošenje ovakve presude Velikog vijeća imaju ministri Trojke u Vijeću ministara, koji u svim dešavanjima u vezi s ovom presudom nisu pokazivali nikakvo interesovanje, kako bi se taj postupak i odluka o podnošenju žalbe sveli u zakonske okvire.

O odgovornosti ministra za ljudska prava, gospodina Hurtića, da i ne govorimo. On će biti upamćen kao ministar ministarstva u kojem radi ko šta hoće i kako hoće.

Zašto?

Zato što su agenti Vijeća ministara, koji su u sastavu njegovog ministarstva, podnijeli žalbu bez njegovog odobrenja i zato što nije tražio i insistirao da odluku o podnošenju žalbe donese Vijeće ministara. O zakonitosti "imenovanja" agentica da i ne govorimo. O tome se puno govorilo i pisalo.

Ali, ostaje upečatljiva izjava evroparlamentarke Tineke Strik, da je Sud bio pod velikim pritiskom raznih država i institucija da poništi svoju prethodnu presudu:

"Količina pritiska koju države i institucije vrše na Sud da poništi svoju presudu od 29. augusta 2023. je apsolutno nečuvena. To, također, pokazuje važnost njegovog ishoda."

Da je evroparlamentarka Strik bila u pravu, govori i omjer glasova za prvostepenu presudu 6:1 (bez pritiska) i omjer glasova za drugostepenu presudu 16:1 (s pritiskom). Ali, presude Evropskog suda se moraju poštovati i izvršavati.

Pritisci na Sud odvijali su se pred našim očima. To niko ne može poreći niti negirati. Pitanje je samo koliko su ti pritisci uticali na sudsku odluku.

Ipak, ostaje nejasno zbog čega ovolika količina euforije i oduševljenja nekih pojedinaca za ovakvu drugostepenu presudu.

Da budemo vrlo jasni i precizni: ova drugostepena presuda, kojom je poništena prvostepena presuda u predmetu "Kovačević", nikako ne znači da je time "odobreno" legitimno predstavljanje za izbor članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Ova presuda nema nikakve veze s unitarizacijom Bosne i Hercegovine niti je na putu te unitarizacije – ako uopšte neko ide tim putem. A ako neko vodi prema unitarizaciji, onda je to Milorad Dodik i SNSD sa svojim napadima na ustavni poredak.

Ova presuda nije na putu građanske države, jer Bosna i Hercegovina već jeste građanska država, ali s određenim "felerima" u Ustavu i Izbornom zakonu. Ti "feleri" se moraju otkloniti izmjenom Ustava i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine.

Ti feleri će se otkloniti implementacijom presude "Sejdić–Finci" i drugih presuda koje je donio Evropski sud za ljudska prava. Prvostepenom presudom "Kovačević", odnosno njenom implementacijom, za članove Predsjedništva Bosna i Hercegovina bi bila jedna izborna jedinica.

Implementacijom ostalih presuda Evropskog suda za ljudska prava, Bosna i Hercegovina ne mora, ali može biti jedna izborna jedinica. Ali se mora omogućiti svima, s prostora cijele države, da se kandiduju za članove Predsjedništva i Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Prema tome, niti imaju razloga za veliko slavlje oni koji su presudu Velikog vijeća dočekali euforično, niti imaju velikog razloga za tugu oni koji su "navijali" za prvostepenu presudu i njeno potvrđivanje od strane Velikog vijeća. Znači, svima moraju biti osigurana prava da se kandiduju – samo trenutno u dvije izborne jedinice (dva entiteta).

Analizirajmo dobro, pa ćemo vidjeti po sadašnjem načinu izbora – koji mora biti zadržan, a to je građanski princip – da, naprimjer, kandidat iz reda Srba iz izborne jedinice Federacija Bosne i Hercegovine može dobiti više glasova u Federaciji nego u entitetu RS.

I ko je u tom slučaju član Predsjedništva? Da li onaj s više ili manje glasova?

To se moralo i mora osigurati – i s presudom "Kovačević" i bez nje.

(Preporod.info)