Čitaonički i institucionalni muslimani

Piše: Sevret Mehmedćehajić

Ima jedan univerzitetski alim što se s akademskih visina i pisanja sepeta knjižica, koje ni on sam više ne čita (valjda nejma kad od pisanja novih), spustio među obični sljedbenički puk, koji se po besplatnim gradskim i seoskim čitaonicama skuplja da očuje njegove mudre besjede o moralu u nemoralnu vaktu. I da učestvuje u nagradnoj igri. Valjda mu tako zapoviđeno.

Ima jedan alim čije se knjige moraju kupovati. Po institucijama. Ne i čitati.

Ima jedan alim što napiše jednu "bogougodnu" knjigu jedne godine, pa je sljedeće ponovo izda s drugim naslovom. Valjda prve godine čitaoničkim, a sljedeće institucionalnim kupcima. I onda blokira na FB jedinog svog čitaoca koji ga uhvati u toj maloj slatkoj alimskoj prevari.  

Ima jedan alim koji živi k'o bubreg u loju, i to svojom i tjelesnom i dunjalučkom konstrukcijom emanira, al' je na sve ozlojeđen. I svi mu krivi. Iskaže ljutnju, negodovanje, šta li, i onda očas skokne do kakve metropole. Može mu se.

Ima jedan alim i česti izaslanik koji rado daje svoje procjene drugima oko sebe šta bi i kako bi i s koliko snage i sredstava radili. A samoprocjena mu nekako poteško nailazi, makar k'o inspiracija.  

Ima jedan brepusleni penzioner alim, koji nema ćesera, pa i institucionalnim i čitaoničkim muslimanima vazi o Bošnjacima i carstvima koja su nas pomalo čopkala.

Ima jedan influenser, duge brade i brza jezika, koji hoće biti alim (a ne ide to jedno s drugim), kojeg čitaonički muslimani "prate", a institucionalni mu se ibrete i zbijaju šale na njegov račun.  

Ima jedan brepusleni "alim" koji ne slazi s FB, Instagrama, TikToka, Telegrama i morebit još nekoga važnog da'vetskog oružlja i koji smatra da mu ne treba diploma da bi bio "relevantan".

Ima jedan muderiz, lijepa apetita i nelijepe pedagogije, koji na svaku pohvalu svojih učenika iskazuje neku (samo) svoju opservaciju o nečem lošem o njima, vičući na sav glas da se brine o sistemu.

Ima jedan muderiz koji svaku tuđu kreaciju meće na FB k'o svoju (a kazuje učenicima  nauku o dozvoljenom i zabranjenom). I piše: "Masala".  

Ima jedan polualim (a gura se da bude cijeli) koji ne umije razlikovati riječnik od rječnika.

Ima jedan hudnjak koji se gura u alime (i pisce čak), pa se pred učenim ljudima, ničim izazvan, upoređuje sa zbiljskim velikanima nauke i pisane riječi. A ovi mu odšute.

Ima jedan "književnik" koji bi svud da "razgovara" o svojim pjesmuljcima. Ne možeš ga se kutarisat'.

Ima jedan izaslanik koji tako uznosito "šeta facu" k'o da je on sam onaj veleuvaženi, jedan kroz jedan ovlašteni, za određivanje i slanje izaslanika.

Ima jedan izaslanik što i prije, i u toku, i nakon svoga izaslaničkog nastupa hoće da bude ugodan i zabavan. Pa ispadne polovan šoumen.

Ima jedan izaslanik koji hoće da zvuči elokventno.

Ima jedan izaslanik koji drži teku, da izgleda da se pripremio za nastupa. Hem je nikad ne otvori, hem se nema šta čut' od njega.

Ima jedan izaslanik koji fula ama baš sve što bi treb'o pogodit: i šefa, i stanicu, i čitaonicu...

Ima jedan izaslanik, koji haman nije skonto da ga je šef posl'o namjesto sebe zato što se njemu ne ide.

Ima jedan izaslanik koji je čitavo svoje "izaslaniranje" proveo u bihuzurenju domaćina eventa o tome jesu li se pobrinuli o tipu koji je u pratnji izaslanika većega nivoa od njegovog. Čak i kad je event uvelike počeo, a zavjese visoko podignute.

Ima jedan izaslanik, koji alimski smjerno, razumljivo i inspirativno, primjereno prilici u kojoj se našao, iskaže poruku koja se lahko zapamti i dugo pamti. Koji nije džabe prevalio tolike kilometre puta. I na kojeg se digla kuka i motika čitaoničkih tipkaroša.

(Preporod.info)