Sunnet kod mladića iz Prijepolja

Piše: Mustafa Bećirović

Utorak je, 3. juni 2025. godine. Bilježim događaj koji me je šokirao. Na nesreću većine portala čije stranice obiluju crnim hronikama, ovo je događaj koji govori o dobročinstvu jednog mladića.

Kao i sve domaćice, tako i moja, na heftu prije Bajrama, svako jutro uz kahvu bilježi namirnice koje treba kupiti – i ništa se ne prepušta slučaju.

U mom novom životnom okruženju, potpuno lišenom gradskog zamora i nervoze, dovoljno je centara za nabavku prehrambenih, odjevnih, farmaceutskih ali i kozmetičkih artikala.

Sve je puno i narod kupuje, većinom kreditnim karticama, a malo nešto i kešom, ako kartica ne prođe. 

Ovaj današnji spisak prehrambenih artikala, koji je žena držala u ruci, bio je u formatu A5. Zna ona da je sa mnom oduvijek lahko što se tiče plaćanja. Ali, ono što meni nikad nije lahko s njom, jeste pitanje: "Koliko kesa ćemo uzeti?"

Hoćemo li uzeti male ili veće? Ja uvijek kažem: "Uzmi pet-šest", a ona uzme dvije-tri manje. Eh, sad to treba na brzinu nagurati, a radnica na kasi, uobičajeno, kaže: 

– Nemojte hemikalije miješati s hranom. 

A sve zapakovano u folije...
Onda doziva kolegicu s druge kase i pita: 

– Prolazi li ova kartica?

Nekako dotegljam one kese, po dvije u svakoj ruci, do velikog lifta – može u njega stati nekoliko krupnih volova. I, onako poget, da me leđa ne presijeku, pritisnem -1 za garažu. Samo što se vrata lifta nisu zatvorila, ulijeće jedan mladić i, kako me ugleda sagnutog, zamoli da on ponese kese ako nam auto nije blizu.

Nije čekao moj odgovor, nego je zgrabio svu podmiru, uz obrazloženje da je to njemu lahko. Pitao sam ga odakle je.

– Ja sam porijeklom iz Prijepolja – odgovori.

Onda ga upitah za ime.

– Ime mi je Almin – reče.

Nisam odmah mogao razumjeti, s obzirom na to da ima dosta sličnih imena. A on, tako dobar, shvati da nisam dobro "ufrštulio", pa reče:

– Samo izbaciš ono "l" i dobiješ Amin.

Kad je utovario kese u gepek, ispružio je ruku da se pozdravimo. Iznad šake, oko zgloba, primijetio sam veliki ožiljak, neki rez koji je zamladio. Nije zastao, nastavio je svojim putem, i to brzim korakom kao da je htio izbjeći zahvaljivanje. Dok sam mu, u čudu, gledao u leđa, zovnuo sam ga glasno i pitao:

– Amine, jesi li završio medresu?

Nije se okrenuo, samo je digao ruku i kažiprstom dao do znanja da nije.

– Je l’ ovo moguće? – upita žena.

Oboje smo do kuće šutjeli u autu.

– Hoćeš li na Hayat u četvrtak? Zvali su te, jesi li zaboravio? – nastavi ona dok je sipala drugi fildžan.

– Ne mogu – odgovorih.

– A što?

– Stid me onog mladića. Doveo mi je u pitanje sve ono što sam mislio kazati.

I šta u ovom vremenu, pred očima Gaze, uopće reći? Kako je islam lijep, kako zaklati kurbana, kako ga pravedno podijeliti. Kako su ovo sveti dani i mjeseci... Ja znam da jesu, ali sam ja izgubio svetost i čast. Ovaj mladić mi je danas pokazao vjeru kao ihsan i duhovnu izvrsnost.
Ne mogu više progovoriti ni riječ.
Dvije milijarde muslimana u svijetu. I dva miliona muslimana u Gazi. Dva-tri miliona muslimana ispred Ćabe i na Arefatu. I... dva miliona muslimana u Gazi.
Mladić Almin iz Prijepolja neka govori. Danas je on pokazao da ipak nisu sve zvijezde popadale. Da svjetlo istine i pravde čeka dan u kojem će laž ovog vremena izdahnuti na svojoj smrtnoj postelji.
Jesmo li i mi na toj postelji? Čujemo li vlastite hropce?

– Ja bih, ipak, otišla na televiziju da sam na tvom mjestu, da ispričaš naš susret s onim momkom iz Prijepolja – reče ona.

– To bi i imalo neku vrijednost da ti odeš... To bi i vrijedilo, jer bi Amin mogao biti tvoje dijete. Komotno – odgovorih.

(Preporod.info)