Haram na radnom mjestu

Piše: Elvedin Subašić

Kada govorimo o pravima u radnom okruženju, u fokusu treba biti pravo, jer se etika, koliko god bila važna, može zloupotrijebiti u različitim varijacijama i interpretacijama. Pravo, s druge strane, postavlja jasne granice — ono nas štiti od toga da postanemo robovi poslodavaca ili žrtve neodgovornih radnika.

U ovom tekstu osvrnut ćemo se na nekoliko principa radne etike koji bi trebali biti prisutni kod svakog muslimana — bilo da se radi o radniku, poslodavcu, vlasniku firme ili menadžeru.

Svijest o halalu

Čak i kada ne bi postojali zakoni, pravilnici o radu ili mehanizmi kontrole u poslovnom svijetu, musliman bi trebao biti svjestan kur’anskog principa:

“Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način...” (El-Bekare, 188).

Raditi posao ili raspolagati tuđom radnom snagom bez svijesti o Allahu znači izložiti se opasnosti da se stječe imetak na haram način, a time da se haramom hrani i vlastita porodica.

Brojni su hadisi, različitog stepena vjerodostojnosti, koji upozoravaju na posljedice harama. Jedna od njih jeste neprimanje dove. U hadisu se navodi:

— Čovjek podiže ruke i moli: “O Gospodaru! O Gospodaru!” — a njegova hrana je haram, njegovo piće je haram, njegova odjeća je haram i othranjen je haramom. Pa kako da mu se dova primi?

Enes ibn Malik, r. a., zatražio je od Poslanika, s. a. v. s., da mu učini dovu da bude od onih čije se dove primaju. Poslanik mu je odgovorio:

— O Enese, zarađuj na pošten i halal način — bit će ti dova primljena. Jer, zaista, kada čovjek pojede makar i jedan zalogaj harama, dova mu se ne prima četrdeset dana.

Jesti haram ne znači samo ukrasti od nekoga, već uživati u blagodatima dok se zakida tuđe pravo — poput plate ili slobodnog vremena radnika.

Osvetnička pravda

Kada radnik osjeti nepravdu ili kada poslodavac primijeti da radnici ne ispunjavaju svoje obaveze, često se javlja poriv za osvetom — pokušaj da se “izjednači šteta”, pa makar i na nezakonit način.

Primjerice, radnik smatra da njegova plata ne odgovara obimu posla koji obavlja. Iako traži povećanje, njegov status ostaje nepromijenjen. U takvoj situaciji može pomisliti da ima pravo da “nadoknadi” razliku samoinicijativno — uzimanjem sitnih stvari, zloupotrebom radnog vremena ili izbjegavanjem obaveza.

Isto se može desiti i s druge strane: poslodavac koji smatra da radnik ne daje svoj maksimum može tražiti načine da ga dodatno optereti, liši prava ili ignoriše njegov trud.

Međutim, čak i ako je doživio nepravdu, musliman ne smije uzimati pravdu u svoje ruke. Možda to zvuči nepravedno i teško, ali moralna i pravna ispravnost nalažu da posao obavlja savjesno — dok god je u tom radnom odnosu. Ukoliko smatra da su uslovi neprihvatljivi, ima pravo tražiti drugo radno mjesto, ali ne i nanositi štetu drugome pod izgovorom pravde.

U kontekstu islamske radne etike posebno je važno pridržavati se principa koji su jasno naznačeni u ugovoru o radu. Jedan od najčešćih i najosjetljivijih aspekata takvog ugovora jeste radno vrijeme.

Postoje radna okruženja u kojima je striktno poštivanje radnog vremena od ključne važnosti. Naprimjer, u proizvodnim pogonima, posebno u prehrambenoj industriji, odsustvo jednog radnika može značajno poremetiti cijeli lanac proizvodnje. U takvim slučajevima, tačnost i prisustvo u određenom terminu direktno utiču na funkcionisanje kolektiva.

S druge strane, postoje poslovi kod kojih radno vrijeme jeste formalno definisano ugovorom, ali ne mora igrati presudnu ulogu za kvalitet rada. Savjetničke pozicije, kreativna zanimanja ili zadaci koji zahtijevaju fokus više nego prisustvo, često dopuštaju fleksibilnost. Neki će biti efikasniji u ranim jutarnjim satima, dok će drugi bolje raditi kasno uvečer — izvan uobičajenih termina radnog vremena.

Ipak, važno je naglasiti: bez obzira na prirodu posla, radnik nije taj koji smije samoinicijativno odlučivati o efektivnosti i efikasnosti radnog vremena ako za to nema odobrenje poslodavca. To je područje o kojem odlučuje isključivo poslodavac, na vlastitu korist ili štetu.

Radni sati su dio emaneta koji preuzimamo potpisivanjem ugovora i ne smiju se olahko shvatiti. Zato su zloupotreba vremena, besposličarenje, pretjerano korištenje pauza ili obavljanje privatnih poslova u toku radnog vremena ne samo profesionalno upitni, već i vjerski sporni. Musliman mora biti svjestan da Allah vidi njegov trud, kao i njegov nemar — čak i kada ga ljudi ne vide.

Princip odgovornosti, a ne požrtvovanosti

U situacijama kada radnik uvidi da ambijent ili organizacija posla ne omogućava efikasnost, ima pravo da ukaže na to. Međutim, ako poslodavac ne reaguje, odgovornost za loše rezultate više nije na radniku — pod uslovom da je on savjesno obavljao svoje dužnosti u okviru definisanih pravila. U takvom slučaju, radnik je dužan pridržavati se pravila, ma koliko ona bila neefikasna, jer time čuva svoj emanet i moralnu čistoću. Musliman bi trebao radno vrijeme doživljavati kao emanet, čak i kada ga niko ne kontroliše.

Jedan od nerazjašnjenih odnosa u poslovnom svijetu jeste onaj između odgovornosti i požrtvovanosti. U islamskoj radnoj etici, odgovornost je temelj — mjerljiva je, jasna, ugovorena. Požrtvovanost je plemenita, ali nije obavezna. Problem nastaje kada se ta dva pojma pomiješaju, bilo od strane poslodavca ili radnika.

S jedne strane, radnici često ne razumiju da poslodavac, osim što vodi posao, nosi težinu odgovornosti za cijeli kolektiv. On mora osigurati isplatu plata, stabilno poslovanje, radne uslove i zakonsku usklađenost. Poslodavac ne može biti blizak prijatelj svim radnicima niti može s njima dijeliti jednak stepen zarade, jer ne dijele isti stepen rizika. Od poslodavca se očekuje da bude odgovoran, a ne da se žrtvuje.

S druge strane, postoje poslodavci koji zloupotrebljavaju požrtvovanost radnika. Neki radnici, iz lične predanosti, osjećaja odgovornosti ili lojalnosti, godinama rade više nego što ih obavezuje ugovor. Poistovjećuju se s firmom, preuzimaju dodatne zadatke, ne gledaju na sat, žive s poslom. Takvo ponašanje treba cijeniti, ali često biva ignorisano.

U trenutku kada ti isti radnici dođu do kraja radnog vijeka, kada im je potrebna podrška kroz veću platu, beneficije ili priznanje, poslodavac ih tretira kao bilo kojeg drugog radnika — kao da prethodne godine predanosti i odricanja nisu postojale. To nije samo neetično, već i duboko demotivirajuće za cijeli kolektiv.

Zato je važno izgraditi poslovni ambijent u kojem će svi učesnici znati granice: poslodavac je odgovoran, ali nije dužan da se žrtvuje; radnik ima obaveze prema firmi, ali nije dužan da se poistovjeti s njenom misijom do samoponištavanja. Požrtvovanost je vrijednost — ali samo ako je dobrovoljna i ako se prepoznaje, njeguje i nagrađuje. U suprotnom, postaje prostor za manipulaciju i razočarenje.

Naravno, sve je manje kolektiva gdje se uopće može govoriti o požrtvovanosti. Primjera radi, Islamska zajednica je “firma” u kojoj bi se trebao podrazumijevati, pored odgovornosti, i princip požrtvovanosti — jer je riječ o učešću u misiji. No, kako vrijeme odmiče, niko više ne cijeni požrtvovanost niti je smatra potrebnom, jer se misija ne posmatra holistički. Ona postaje obični posao — s radnim vremenom i tačno preciziranom platom.

(IIN Preporod)