Savjet psihologa: Kako roditelji mogu prepoznati da je njihovo dijete bilo žrtva seksualnog nasilja

Seksualno zlostavljanje maloljetnika tema je koja je sve zastupljenija u našem društvu. Ova vrsta nasilja, prema riječima stručnjaka može se podijeliti u dvije kategorije: onu koja uključuje i ne uključuje fizički kontakt. 

Iako postoje znakovi i simptomi koji mogu ukazivati na seksualno nasilje, važno je i napomenuti da djeca različito na njega reagiraju.

– Kod neke djece ćemo primijetiti više znakova, kod drugih jako malo. Potencijalne znakove seksualnog nasilja kod djece dijelimo na fizičke, emocionalne i bihevioralne. Kod fizičkih znakova možemo izdvojiti povrede genitalnog i analnog područja, otežano mokrenje ili defekacija, bol u grlu ili otežano gutanje, poteškoće s hodnjem i sjedenjem, učestale urinarne ili gljivične infekcije, hronični ili opetovani bolovi u predijelu abdomena ili karlice kao i seksualno prenosive bolesti ili trudnoća – pojasnila je u razgovoru za Preporod.info psihologinja Amina Duraković-Karčić.

Dodala je da emocionalni i ponašajni znakovi ovise o dobi djeteta. Tako kod beba i djece do tri godine možemo primijetiti pretjerano plakanje, strah i neka regresivna ponašanja kao i agresivno ponašanje prema druugoj djeci.

– Kod djece od tri do devet godina primjećuju se seksualizirano ponašanje neprimjereno dobi (npr. dira druge osobe po intimnom području), nove riječi za intimna područja koje ih roditelji nisu naučili, rekreiranje seksualnih činova s igračkama ili drugom djecom, crtež ljudskog tijela koji je pretjerano seksualiziran ili prikazuje intimna područja, pretjerana ili javna masturbacija, pretjerana krivnja ili sram, agresivna ponašanja, pretjerana briga za braću ili sestre, regresivna ponašanja, fobije, noćne more i problemi sa spavanjem, okrutnost prema životinjama – kazala je Duraković-Karčić.

Kako je istakla, kod djece starije dobi javljaju se depresija, povlačenje, problemi s učenjem i u školi koji se javljaju naglo, suicidalna ponašanja i ideacije, pretjerana seksualizirajuća ponašanja neprimjerena dobi, ekstremne promjene ponašanja, iritabilnost, regresivna ponašanja i poteškoće s odvajanjem. 

Također, moguća je pojava straha od zatvorenih vrata, kupatila, tuša i soba sa samo jednim vratima, neobjašnjivi ili česti zdravstveni problemi poput glavobolje ili bolova u stomaku, samopovrjeđivanje, konstantno "dobro ponašanje", perfekcionizam, poslušnost, nagli prestanak povjerenja i dijeljenja tajni s roditeljima, crteži i igre koji sadrže seksualne elemente itd.

– Važno je pratiti individualne promjene u ponašanjudjeteta i razgovarati o njima – poručila je Duraković-Karčić.  

U oko 90% slučajeva seksualnog nasilja nad djetetom zlostavljač je osoba koju dijete poznaje (članovi porodice, prijatelji, komšije, poznanici, radnici u nekoj instituciji), pojasnila je Duraković, istakavši da je prije svega važno da se roditelji educiraju o tome šta je to seksualno zlostavljanje i koji znakovi mogu ukazivati na njega.

– Dobra komunikacija između roditelja i djeteta je najvažniji zaštitni faktor kod zlostavljanja bilo koje vrste. Odnos baziran na povjerenju i ljubavi stvara atmosferu koja djeci pruža priliku da se bez straha povjere roditeljima. S djecom je potrebno razgovarati svaki dan. Odvojite vrijeme da ih saslušate i posmatrate. Saznajte šta se dešava u njihovim životima, u školi i s prijateljima. Dajte im prostor da vam se požale – dodala je Duraković-Karčić.

Naglasila je da je od krucijalne važnosti da djeca nauče šta su to intimna područja. Potrebno je da roditelji nauče svoje dijete tačnim nazivima dijelova tijela jer to smanjuje zbunjenost.

– Ako roditelji koriste eufemizme da bi svoju djecu naučili o tijelu, djeci će biti teško reći šta je zlostavljač pokušao da im uradi ili je uradio. Naučite ih reći ne i da niko nema pravo dodirivati ili gledati njihova intimna područja, kao i situacije u kojima je to prihvatljivo (npr. kada odu kod doktora na pregled) – pojasnila je Duraković-Karčić.

Roditeljima savjetuje da djeci objasne da ih neki odrasli mogu pokušati povrijediti ili natjerati da rade stvari koje čine da se osjećaju neugodno, prijetiti da će im roditelji biti povrijeđeni ako nekom kažu.

– Naglasite im da to nije tačno i da vam uvijek trebaju reći šta se desilo. Važno je ovome pristupiti bez zastrašivanja. Naglasite da većina odraslih to ne radi. Naučite ih razliku između iznenađenja i tajni. Za ovakav razgovor nikada nije rano – kazala je u razgovoru za Preporod.info Duraković-Karčić.

Pojasnila je da dvogodišnje dijete već može razumijeti određene koncepte vezane za zlostavljanje. Djeca kojoj se u ranoj dobi pruže tačne informacije mogu naučiti izbjegavati ili zaustavljati seksualne napade.

– Nepripremljeno dijete može biti previše zbunjeno ili posramljeno čak i da prizna da se napad dogodio. Ukoliko vam se dijete povjerilo da je došlo do seksualnog zlostavljanja povjerujte mu jer djeca rijetko lažu o tome. Pohvalite ih što su vam ispričali šta im se desilo i dajte im do znanja da oni nikada nisu krivi za zlostavljanje, bez obzira na to šta drugi govorili. Uradite sve da ih zaštite od daljeg zlostavljanja i kontrolišite sopstvene reakcije na saznanje – poručila je Duraković.

 (Omer Kavazović/Preporod.info)