Muftija Grabus: Papa Franjo – obnovitelj duhovnosti u Katoličkoj crkvi

Piše: Nedžad Grabus.

Papa Franjo ostavio je neizbrisiv trag kao obnovitelj duhovnosti u Katoličkoj crkvi i zagovornik ljudskog bratstva, dijaloga i dostojanstva svakog čovjeka, ostajući uz potlačene u vremenu globalnih kriza. U vrijeme velikih migracija u Evropu, od 2012. do danas, razaranja Sirije, uništavanja tradicionalno etabliranog zajedničkog života, terorističke prijetnje, devastiranja Ukrajine, zločina koji imaju elemente genocida u Gazi – papino jasno zagovaranje prava migranta te zauzimanje za potlačene, odbačene i obespravljene ljude bio je mehlem na ranjene duše mnogim ljudima u svijetu. Papa nije mogao zaustaviti nasilje i okrutna ubistva, ali je često govorio ono što su muslimani očekivali od svojih autoriteta.

U subotu, 26. aprila 2025, ukopan je Jorge Mario Bergoglio – papa Franjo. Prvi papa koji je imao globalnu popularnost i uz to izraženu “mehku moć” u politički podijeljenom savremenom svijetu. Najvažnije Papino nasljedstvo je mirni život među religijama i narodima. Papina uloga kao suverena Vatikana i državnika otvara vrata saradnje s vladama i državama. Kombinacija djelovanja kroz diplomatsku mrežu, nacionalne biskupske konferencije i katoličke ustanove omogućava nevjerovatan utjecaj na društveni život država i ljudi širom svijeta. Bosna i Hercegovina ima diplomatske odnose s Vatikanom, ima i snažnu Katoličku crkvu koju predstavlja Biskupska konferencija. Islamska zajednica sarađuje s Katoličkom crkvom u različitim područjima.

Bosna i Hercegovina je stoljećima na razmeđu religijskih i političkih svjetova, te je i polje borbe za utjecaj različitih religija. Papa je 1203. poslao svoga izaslanika Ivana de Kazamarisa da s poglavarima bosanske crkve sklopi dogovor o odanosti Papinskoj Državi. Srednjovjekovna Bosna nikada nije bila homogena vjerska država. Tako će ostati sve do danas – Bosna je dom autohtonom stanovništvu islamske, katoličke, pravoslavne, jevrejske i drugih vjera. Vatikan je među prvima priznao nezavisnost Bosne i Hercegovine, već u aprilu 1992. Papa Ivan Pavao II je dva puta bio u posjeti Bosni i Hercegovini, a u svojim javnim govorima je 263 puta spomenuo Bosnu i Hercegovinu. Papa Franjo je bio u posjeti Bosni i Hercegovini i poticao međureligijsku saradnju. Uloga Svete Stolice, Vatikana i Katoličke crkve postala je važnija za sve građane nakon sticanja nezavisnosti BiH. Ta uloga je uvijek dvojaka – i državna i vjerska, katolička.

Dva tipa liderstva

Papa Benedikt XVI se u svom predavanju u Regensburgu 12. septembra 2006. godine, u govoru o islamu, referirao na pravoslavnog cara Manuela II Paleologa koji je rekao: – Pokažite ono novo što je donio Muhammed, pa ćete naći samo zlo i neljudsko, poput propovijedi da se vjera širi mačem. Nakon predavanja, pojavile su se reakcije koje su uzrokovale diplomatske, političke i vjerske konflikte te, nažalost, i nasilje. Odnosi su se umirili, ali nisu bili bliski i izazivali su nepovjerenje u različitim dijelovima svijeta. Organizirane su debate širom svijeta i pokrenut je dijalog. Onda je 2013. za papu izabran Franjo. Papa Franjo je promijenio paradigmu odnosa između kršćana i muslimana. Promijenio je paradigmu Pape.

Papa Franjo, po porijeklu Italijan, odrastao je u Argentini, kao pripadnik manjine, dijete useljenika. Okolnosti u kojima je odrastao bitno su drugačije od evropskog iskustva odnosa, višestoljetnih sukoba i nepovjerenja između muslimana i katolika. Možda baš zato – iako je i prije njegovog pontifikata bilo diplomatskih susreta, te intelektualnih i međureligijskih rasprava – nastojanja za približavanjem nikada nisu bila tako snažna u smislu konkretnih koraka u odnosima između muslimanskih institucija i Katoličke crkve.

Veliki je izazov u muslimansko-katoličkim odnosima pronaći zajednički i jedinstveni imenitelj u predstavljanju muslimana i u državnim i vjerskim odnosima. Vatikan jeste katolička država jer je i kanonsko, crkveno pravo sastavni dio pravnog poretka u Vatikanu. Među sunijama ima pokušaja da suvereni, kraljevi ili predsjednici predstavljaju muslimane i u vjerskim pitanjima, ali uglavnom je to polje djelovanja vjerskih autoriteta, alima, muderisa, šejhova. Slično je i među šijama – od koncepta velajat al-fekiha, vladavine vjerskog autoriteta, do koncepta šijskog razumijevanja uloge imama u različitim dijelovima svijeta.

Šta je bilo drugačije u odnosu između katolika i muslimana tokom pontifikata pape Franje?

Nije otvoreno nijedno pitanje oko kojeg se muslimani i kršćani ne slažu, nije ni bila intencija otvarati teološka pitanja. Uglavnom se razgovaralo o zajedničkim etičkim, ljudskim vrijednostima koje povezuju, a ne razdvajaju, ljude i zajednice. Dijalog se odvijao o pitanjima koja su prihvatljiva svim ljudima – o pravdi i pravičnosti, o socijalnoj uključenosti, o bratstvu i slično. To su sve opće teme oko kojih se savremeni svijet uglavnom slaže. Važan iskorak je da ljude prihvatamo onakvim kakvi jesu. Kur’anski osnov da kršćani imaju nadu u spasenje i koncilski teološki osnov da muslimani imaju nadu u spasenje otvaraju mogućnost za miran suživot bez nasilja i stalnog konflikta. Tokom historije, eshatološka pitanja su često bila razlogom nasilnih dunjalučkih sukoba. Pravo na Istinu i Konačni sud svaka vjera čuva za sebe. Papa Franjo je u više navrata na međureligijskim susretima govorio o različitim putevima koji vode do Boga. Kur’ansko učenje jasno naglašava Božiju volju u različitosti ljudi i njihovih religija i jezika. Zato je inicijativa o ljudskom bratstvu pape Franje i Šejha Al-Azhara afirmirala dijalog na civilizacijskom i kulturnom nivou, u kojem svaki vjernik iz svoje vjerske perspektive gleda na drugog čovjeka kao brata po ljudskosti, po stvaranju, po Bogu Stvoritelju, Uzdržavatelju i Konačnom Sucu. U vrijeme velikih migracija u Evropu, od 2012. do danas, razaranja Sirije, uništavanja tradicionalno etabliranog zajedničkog života, terorističke prijetnje, devastiranja Ukrajine, zločina koji imaju elemente genocida u Gazi, papino jasno zagovaranje prava migranta te zauzimanje za potlačene, odbačene i obespravljene ljude bio je mehlem na ranjene duše mnogim ljudima u svijetu. Papa nije mogao zaustaviti nasilje i okrutna ubistva, ali je često govorio ono što su muslimani očekivali od svojih autoriteta. Svojim djelovanjem papa je spasio mnoge živote u svijetu i otvorio perspektive mladim ljudima, prognanicima u Evropi i na Zapadu. U poslanici “Svi smo braća” papa se dodatno zauzeo za pravedniji svijet, za socijalnu uključenost svih kategorija društva. Papa je prihvatao ljude kao Božija stvorenja, braću, baš kao što je Negus prihvatio prve muhadžire iz Mekke u svome kraljevstvu. Imati takve stavove u pravilu donosi i otpore. Nijedan čovjek nije bez protivnika. Imao ih je i papa Franjo. No, on je ustrajno pokazivao empatiju prema drugima. Zato je bio poštovan i među muslimanima.

Papa – suveren Vatikana i vođa Crkve

Postoje dvije dimenzije koje su važne za muslimansko stanovište u Bosni i Hercegovini o papi.

Prva je diplomatsko-državna dimenzija. Muhammed, a. s., je imao snažne kontakte s različitim kršćanskim predstavnicima iz Nedžrana, Egipta, Sirije, itd. Muslimanska praksa inkluzivnosti je promijenila svijet odnosa među ljudima. I Kur'an, Božija Objava, i sunnet, verbalna i praktična tradicija Muhammeda, a. s., omogućili su razvoj i opstanak autohtonih kršćanskih zajednica u mnogim dijelovima svijeta. Naravno, postojali su i negativni primjeri, ali to nije predmet ovoga osvrta. Dakle, odnosi muslimana i kršćana nisu pomodarstvo ili izum savremenog svijeta. Savremeni svijet zahtijeva nove načine djelovanja. Zato je izuzetno važno razvijati odnose koji su na tragu inicijativa iz pontifikata pape Franje — ljudsko bratstvo, socijalna uključenost, poštivanje i svetost ljudskog života, itd.

Druga dimenzija je vjerski kontekst. Papa je među vjernicima, posebno katolicima, na prvom mjestu namjesnik Isusa Krista, nasljednik apostola Petra, nosilac i svjedok katoličkih istina vjere, doktrina, dogmi i zaštitnik katoličkog teološkog učenja. Katolička crkva se snažno bori protiv svake vrste sinkretizma. Zarad teoloških dogmi, stoljećima postoji vjerski raskol među samim kršćanima. Međureligijski dijalog potiče na humaniji odnos među ljudima i to je specifikum pluralnog svijeta. Postoje različite inicijative na kojima se otvaraju pitanja istine, pravde, pomirenja, praštanja, itd. Sve tradicionalne institucije, i muslimanske i katoličke, su snažno protiv bilo koje vrste vjerskog sinkretizma i relativizma koji bi narušili fundamentalne principe teološkog učenja. Muslimanski autoriteti jasno artikuliraju razliku između ljudskog bratstva, etičkih vrijednosti i ekskluzivne teološke istine i vjerske prakse. U praksi muslimana u Bosni i Hercegovini izražava se poštovanje prema različitim vjerama i vjerovanjima, poštuje se pravo svake vjerske zajednice i crkve na vlastito tumačenje vjere i artikuliranje važnih teoloških pitanja. U savremenom svijetu postoje ideje koje promoviraju zajedničku molitvu, a to je uglavnom povezano s “alternativnim” grupama i pojedinim kršćanskim redovima. Zvanični predstavnici Katoličke crkve i muslimanskih institucija insistiraju da svako moli na svoj način. Muslimanski način molitve sastavni je dio islamskog vjerovanja. Kur’anska pohvala kršćanskih svećenika koji su pobožni i ne ohole se jeste poticaj da se grade odnosi i aktivno vodi dijalog koji će povezivati ljude. A postoji više nivoa dijaloga: civilizacijski, državni, kulturalni, na nivou predstavnika institucija, učenih ljudi, dijalog “života”, komšijski, međuvjerski, međureligijski, itd.

O izražavanju poštovanja i suosjećanja

S obzirom da se svijet otvorio i da su danas komunikacije potpuno drugačije, često se miješaju različiti odnosi i među vjerskim institucijama, državnički i vjerski. To je potrebno imati na umu prilikom izražavanja čestitki u povodu praznika, blagdana, izbora na neku poziciju ili izražavanja suosjećanja u povodu smrti poznanika ili dostojanstvenika druge vjere. Predstavnici državnih organa u ovakvim situacijama poštuju uobičajeni protokol. Nosioci vjerskog autoriteta poštuju i islamske vrijednosti. Pozvani smo da se to čini u skladu s praksom koja je utemeljena na konstitutivnoj i interpretativnoj islamskoj predaji. U izražavanju suosjećanja u povodu smrti pape Franje šejh Al-Azhara Ahmad al-Tayyeb je naglasio da je papa bio njegov brat po ljudskosti, koji se isticao za promicanje dijaloga između religija i kultura i zalaganju za potlačene. Posebno se naglašava papino učešće na konferenciji na Al-Azharu 2017. godine i potpisivanje Dokumenta o ljudskom bratstvu 2019. To ne bi bilo moguće bez iskrenih namjera. Usprkos izazovima i poteškoćama odnosi su prošireni i unaprijeđeni. Izražava se iskreno saučešće sljedbenicima Katoličke crkve, želeći im strpljenje i utjehu. Mediji su prenijeli različite verzije teksta izraženog saućešća, u jednoj je pisalo da je papa volio muslimane, kasnije je korigiran sami tekst saučešća. Predsjednik Diyaneta, predsjedništva vjerskih poslova u Turskoj dr. Ali Erbaş je izrazio sućut katolicima u svijetu i Turskoj. I šejh Al-Azhara i predsjednik Diyaneta su naglasili kako se papa zauzimao za zaustavljanje zločina u Gazi. Ovaj tekst ne dopušta ozbiljniju analizu objava i reakcija na navedene izraze sućuti, posebice u arapskom svijetu. Papa Franjo je bio dobar čovjek. Nadbiskup Bilbaa mi je rekao: “Nikada se ne ponovi isti papa.” Nadamo se da će naslijeđe pape Franje biti dovoljno snažno da se odnosi između muslimana i katolika dalje razvijaju i da se plodovi njegovog djelovanja pojave i u Hercegovini, posebno u Mostaru.

(IIN Preporod)