Lijek za stres i kušnje

“Ko se osloni na Allaha, On mu je dosta!” (Kur’an)

Jeste li opterećeni, napregnuti, pod pritiskom ili pod stresom? Jeste li zabrinuti, muče li vas razne neugodnosti i jeste li uznemireni životnim nedaćama, problemima i kušnjama? Jeste li nedavno izgubili nekoga od rodbine ili neku dragu osobu i prijatelja? Da niste, možda, izgubili posao ili ga nemate nikako već godinama, a završili ste fakultet, magistrat ili doktorat? Suvišno je pitati da li imate finansijskih problema.

Treba li vam neka pomoć? Da li osjećate potrebu da se na nečije rame naslonite i plačete? Dok se drugi vesele i smiju, osjećate li da vama nije do smijeha i da poželite da ste na njihovom mjestu? Dok prolazite kroz razne kušnje, poteškoće i životne nedaće, osjećate li kao da se nad vama nadvio veliki crni oblak, koji je zakrio sunce nade pa vam se roje zle misli o svemu oko vas? Možda ne vidite izlaza pa pomišljate na najgore?!

Ako je tako, razmišljate li o izlazu iz takve situacije? A izlaz i rješenje postoji. Nakon teškoća dolaze olakšanja. Vjerujete li u to? Možda mislite da je situacija bezizlazna pa ne vjerujete da za vas postoji adekvatan lijek. A postoji, dakako! Ovo što ćete čuti i pročitati je baš za vas i sve koji su pod opterećenjem a traže rasterećenje i izlaz iz poteškoća. Pa, ako tražiš lijek, evo ti ga na raspolaganje, i još besplatno.

Taj lijek je koristio Muhammed, a. s., koriste ga svi čedni ljudi, a koristit će ga i svi oni koji slijede Pravi put sve do Sudnjeg dana. Naziv toga lijeka je “tevekkul ‘ala Allah”, oslanjanje na Allaha. To je aktivno pouzdanje i potpuno oslanjanje na Allaha, dželle šanuhu.

To je potčinjavanje svega Uzvišenom Allahu, nakon što uradimo i poduzmemo sve što je u našoj limitiranoj moći, tako da nismo opterećeni brigama šta će se desiti. Naravno da nećemo biti indiferentni prema zbivanjima i onome šta se može dogoditi, ali nećemo dozvoliti da nas brige preokupiraju i poteškoće obeshrabre i skrhaju. Nećemo biti pod stresom, niti ćemo tijelom malaksati a duhom klonuti.

Ovaj lijek će nam pomoći da budemo spokojni, opušteni, jer smo svjesni da nam je to Allah, dželle šanuhu, odredio s razlogom. Uz to smo svjesni da Allah, dž. š., nikada neće zaboraviti i napustiti onoga ko se Njega sjeća, na Njeg’ oslanja i samo od Njega pomoć traži. Mu’mini su svjesni da će ishod, makar i potrajalo, biti dobar i u njihovu korist, dunjalučku i ahiretsku. Kako? Pa, otuda što nas Allah, dž.š., naš Stvoritelj, iskušava i želi da vidi kako ćemo se ponijeti i da li ćemo strpljivi biti. A u dobru se ne treba siliti, niti u poteškoći poniziti. Vjernik uvijek sve dostojanstveno podnosi, nikada ne očajava i nadu ne gubi. Sve udarce sudbine strpljivo podnosi.

Jeste li čuli za Urvu Ibn Zubejra? Urve Ibn Zubejr je bio unuk Ebu Bekra, r. a., i vjerski učenjak, dok je Ebu Bekr bio najbolji prijatelj Muhammeda, a. s. Jednom je Ebu Bekr pozvao Ibn Zubejra, pa je on sa svojim sinom pješačio iz svog mjesta do kuće Ebu Bekra, r. a. Pješačeći do Ebu Bekrove kuće, Urve Ibn Zubejr se teško razbolio. Osjetio je strašan bol u stopalu i rekao sinu da vjerovatno neće moći nastaviti putovanje. No, nakon višeminutnog odmora, pridigao se i došao do halifine kuće.

Ibn Zubejr je obavijestio halifu o bolu koji osjeća, pa je Ebu Bekr pozvao doktora. Pregledavši ga, doktor je utvrdio da jedno stopalo Ibn Zubejra mora biti amputirano/odsječeno, inače će se bolest raširiti po tijelu i Ibn Zubejr će neminovno umrijeti. Ibn Zubejr je pristao, rekavši: “Uredu, stopalo možete amputirati ali pod uslovom da mi ne dajete alkohol. Alkohol nipošto neću popiti.”

Budući da se tada alkohol koristio kao anestetičko sredstvo, doktor je rekao: “Ne, ti alkohol moraš popiti, jer ako ga ne popiješ ti ćeš osjetiti strahovite bolove i vjerovatno ćeš umrijeti.” Urve Ibn Zubejr reče: “Ne, ja ne želim biti nepokoran Allahu, dž. š., nego vi meni odsijecite stopalo dok ja budem na namazu, i to na sedždi svome Gospodaru. Inače vam neću dopustiti da stopalo amputirate, već ću ga na sebi ostaviti dok tako ne umrem.”

Naravno, doktor je na to pristao i amputirao stopalo dok je Ibn Zubejr na sedždi bio. Zbog prolivene krvi i velikog bola, Urve Ibn Zubejr se onesvijestio. U međuvremenu se njegov sin Omer nalazio vani pored konja, koji ga je udario kopitom u čelo i usmrtio. Subhanallah! Dvije strašne kušnje u isto vrijeme! Ibn Zubejr je ostao bez stopala a i sin mu je poginuo.

Kada se Ibn Zubejr osvijestio, prišao mu je halifa Ebu Bekr i rekao: “Allah te nagradio ogromnom nagradom.” A takva dova se upućuje za nekoga ko je izgubio bližnjega ili jedan organ svoga tijela. Urve Ibn Zubejr je odgovorio: “El-hamdu lillah, Allahu hvala, Allah mi je podario četiri uda – dvije ruke i dvije noge – lišio me jednog, pa sada, el-hamdu lillah, imam još tri uda.”

Potom mu je halifa saopštio neprijatnu vijest rekavši: “Allah te nagradio ogromnom nagradom! Tvoj sin je također preselio.” Ibn Zubejr se malo rastužio, a potom rekao: “El-hamdu lillah, Allah mi je podario četvero djece. Jedno je uzeo a troje mi ostavio. Elhamdu lillah, el-hamdu lillah, el-hamdu lillah!”

Oslanjati se na Allaha znači sve Allahu prepustiti, ma šta bilo. Prije toga, sve učiniti da se realizuje ono što je dobro i korisno za nas, zajednicu i društvo. A kada se slučaj prepusti Allahu, dž.š., ne treba se time opterećivati i o tome puno razmišljati. Briga se treba osloboditi, ne paničiti i sa smirenjem sve prihvatiti. Mi smo muslimani i ne smijemo očajavati.

Naš lijek je pouzdanje u Allaha, dž. š., Koji je obećao uspjeh i pobjedu mu’minima. “A ko se Allaha boji (izvršava propisane dužnosti), On će mu naći izlaz neki i odakle se i ne nada On će ga opskrbiti! I ko se osloni na Allaha, On mu je dosta! Allah je zbilja izvršitelj odredbe Svoje! On je svakoj stvari određenje već odredio!” (Et-Talak, 2-3)

Eto, to je naša medicina i naš lijek. Mi smo ubijeđeni da će Uzvišeni Allah pomoći mu’minima koji se trude i na Allaha oslanjaju. Pomoć Uzvišenog Allaha neće izostati i problemi, nedaće i kušnje će se, ako Bog da, riješiti. Allah će nas osloboditi poteškoća i stanje olakšati. Allahova pomoć i pobjeda je nama bliska onoliko koliko smo mi blizu Allahu, dž. š. Dakle, i do nas je. Pa, trudimo se! Isplati se, dunjalučki i ahiretski.

Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu i naša dobra djela, oprosti nam grijehe, popravi naše stanje, učini nas od onih koji uče, rade i aktivno se na Tebe oslanjaju. Uvedi nas u obećani Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima.

Abdullah ef. Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici