Pogled iz bosanskog ratnog iskustva na zločine ISIL-a
Promišljajući o toj fantomskoj i nasilnoj tvorevini, njenom nastanku i načinu djelovanja iz perspektive bosanskog ratnog iskustva na površinu izbijaju neke neodoljive komparacije i sličnosti, možda, za neke, koincidencije.
Svijet je, s razlogom, zgrožen metodama brutalnog postupanja prema civilnom stanovništvu, sljedbenicima drugih i drugačijih uvjerenja i identiteta, te zarobljenicima koje sprovodi tvorevina poznata pod skraćenicom ISIL. Ipak, brutalnost radi ostvarenja cilja nije nikakva novost u ljudskoj povijesti, nego se ponavlja i zbog toga je stalno treba osuđivati, boriti se protiv nje i otklanjati njene uzroke. Okrutnost je bila odlika mnogih režima i sistema, dok evropsko tlo u XX stoljeću posebno pamti fašizam, nacizam i donekle komunizam, ideologije koje su iza sebe ostavile strahovita svjedočanstva zločina i patnje ljudi.
Novija povijest Bosne i Hercegovine, posebno Bošnjaka, zabilježila je monstruozne zločine, koji ne samo da imaju sličnosti nego i prevazilaze ovovremene ISIL-ovske. Krenimo od korijena. Prvo je, kao rezultat nasilnih metoda, na jednom dijelu BiH nastala samoproglašena Republika Srpska, da bi kasnije, nakon godina rata i zločina, uključujući i genocid, dobila legitimitet i nagradu da kao kompaktna cjelina egzistira u okviru države Bosne i Hercegovine. Na teritoriji Iraka i Sirije jedna grupacija je proglasila svoju državu i sada je nasilnim sredstvima nastoji očuvati i proširiti. Nastanak obiju tvorevina je projiciran u vanjskim centrima i iza njih stoji tuđa pamet i logistika. Neporecive su činjenice, dokazane i u sudskim procesima, da je tadašnji politički i vojni vrh u Beogradu stajao iza nastajanja i opstajanja Republike Srpske. Međutim, ko je idejni kreator i nužna logistika ISIL-a još nije sasvim jasno, još nema sudskih presuda, međutim očito je da ISIL nije nastao sam od sebe i radi sebe.
Postupanje prema zarobljenicima, naročito spaljivanje zarobljenog jordanskog pilota, bilo je vrhunac okrutnosti što je, s pravom, cijeli svijet osudio. Međutim, bosanski slučaj „Žive lomače“ mnogostruko prevazilazi okrutnost ISIL-a. U Višegradu je 1992. godine u kući Mehe Aljića zatvoreno i spaljeno preko 70 bošnjačkih civila, staraca, žena i malodobne djece. Ne ratnih zarobljenika! Snimak strijeljanja bošnjačkih mladića od strane Škorpiona pokazuje da su i ovdašnji zločinci voljeli da ekraniziraju svoja zlodjela.
Jezivi su medijski izvještaji o zločinima, zlostavljanju ili korištenju kao seksualnog roblja žena i djevojčica od strane ISIL-a. Međutim, pretpostavlja se da je oko 50.000 žena i djevojčica bilo silovano i zlostavljano od strane srpskih vojnih i paravojnih jedinica, a neosporne su činjenice o logorima za žene koje su otvarale srpske snage i u kojima su žene silovane i tretirane kao seksualno roblje.
Dakako, cijeli svijet s pravom i razlogom osuđuje progon drugog i drugačijeg, kako muslimana koji ne prihvataju njihovu ideologiju tako i kršćana, Kurda i drugih. Opet, neosporna je činjenica da su tokom rata u BiH s područja RS sistematski i uz upotrebu sve raspoložive infrastrukture uklonjeni i protjerani nesrbi. Ne samo iz ratnih zona, nego i iz sela i gradova gdje nikada nije bilo sukoba. Korićanske stijene kao i masovna grobnica Tomašica paradigma su metoda etničkog čišćenja i masovnih egzekucija bošnjačkih civila.
Barbarstvo prema materijalnoj kulturi i kulturnim spomenicima najbolje ilustrira rušenje Ferhadije džamije u Banjoj Luci i Aladže u Foči, zaštićenih kulturnih spomenika svjetske važnosti. Sistematski su rušeni i uklanjani ostaci džamija i drugih objekata islamske materijalne kulture na cijelom prostoru Republike Srpske. Do kraja rata skoro ništa od toga nije preostalo. U Banjoj Luci nije bilo ratnih dejstava, a srušeno je 16 džamija.
Sudskim presudama je dokazano i potvrđeno postojanje namjere i plana da se potpuno uništi bošnjački narod i njegova kultura. Presude međunarodnih i domaćih sudova taj zločin su označile genocidom. Bilo je to u Evropi na pragu XXI stoljeća. Svjedočanstva ljudi iz Srebrenice sve govore.
Koja je razlika u metodama i rezultatima, radi li se o „prepisivanju“? Šta i kako Islamska zajednica treba da komentira? Pored rezolutne osude i drugih njoj svojstvenih načina djelovanja, da li da, u komentarima, podsjeća na ove činjenice i sličnosti? Da prihvata rezultate nasilja kao faktičko stanje, ovdje ili bilo gdje drugo?
Piše: Ekrem Tucaković
(Rijaset.ba)