Dijaspora između simbolike i političke zrelosti: Vrijeme je za jedinstvo i strateško djelovanje  

Piše: Senaid Zajimović

Bosanska dijaspora ima snagu i brojnost, ali taj potencijal ostaje nedovoljno iskorišten sve dok iz simboličkih okupljanja ne izrastu jasni politički zahtjevi i zajedničko djelovanje. Islamska zajednica je čuvar identiteta, ali odgovornost za jedinstvo i strateški nastup leži i na političkim akterima. Vrijeme je da dijaspora postane snaga, a ne samo simbol.

Povod za ovaj tekst je nedavno okupljanje u Austriji, organizirano u kontekstu sjećanja na genocid u Srebrenici. Kao i mnoga slična okupljanja širom dijaspore, i ovo je pokazalo dva važna lica našeg odnosa prema domovini: s jedne strane, iskrenu emociju, pijetet i osjećaj zajedništva, a s druge, duboku potrebu da se ta emocija pretvori u osmišljenu društvenu i političku snagu.

Treba jasno reći: dijaspora je ogromna vrijednost. Ona je kroz decenije pokazala privrženost domovini, očuvala identitet i dala ogroman doprinos njenom opstanku i razvoju. Okupljanja poput ovog nisu bez značaja, naprotiv, ona su most između ljudi i domovine, čuvaju zajednicu, daju osjećaj pripadnosti i pokazuju da veza nije pokidana. Takvi događaji trebaju biti pohvaljeni i podržani.

Islamska zajednica – stub okupljanja i očuvanja identiteta

U tom smislu posebno treba istaknuti ulogu Islamske zajednice, koja je decenijama bila i ostala najvažniji oslonac našoj dijaspori. Kroz džemate i različite aktivnosti, Islamska zajednica je čuvala vjeru, jezik, kulturu i sjećanje, a istovremeno stvarala prostor povjerenja, solidarnosti i zajedničkog identiteta.

Zahvaljujući toj ulozi, naši ljudi širom svijeta nisu izgubili osjećaj pripadnosti. Upravo zato ovakva okupljanja imaju dodatnu težinu i odgovornost, jer ne predstavljaju samo društvene događaje nego tačke okupljanja oko temeljnih vrijednosti: vjere, identiteta, sjećanja i zajedničke budućnosti.

Od simbolike ka političkoj snazi

Srebrenica nije prostor za estradne poruke.

Ona nije kulisa za svečane govore i protokolarne večere, nego simbol stradanja, dostojanstva i zavjeta. Kada pijetet ostane bez sadržaja i cilja, gubi svoju snagu. Kada se, međutim, poveže s jasno postavljenim zadacima, on postaje moćan pokretač zajedništva i političke zrelosti.

Okupljanja u dijaspori ne smiju ostati samo emotivni podsjetnici, ona trebaju postati politički i društveni resurs, prostor iz kojeg se šalju jasne poruke zemljama domaćinima i domovini, u kojem se oblikuju zajednički zahtjevi i postavljaju strateški ciljevi.

Dijaspora nije skup pojedinaca bez uticaja, ona je zajednica koja doprinosi austrijskoj ekonomiji, plaća poreze, učestvuje u društvu i ima legitimno pravo da traži odgovoran odnos zemlje u kojoj živi prema pitanjima koja se tiču njenog identiteta i historije.

Vrijeme je za jedinstvo političkih aktera

Ono što dodatno zabrinjava, a što se ne može ignorisati, jeste razjedinjenost političkih i društvenih lidera, kako u domovini tako i u dijaspori.

Na samom skupu obratila su se četvorica političara koji dolaze iz četiri različite političke opcije u Bosni i Hercegovini, što jasno pokazuje koliko su političke razlike prisutne i u dijaspori i koliko one mogu biti prepreka zajedničkom nastupu.

Takva fragmentacija ne ostaje unutrašnja stvar. Ona stvara sliku podijeljene zajednice i kod zemalja domaćina, šalje poruku da Bošnjaci i Bosanci i Hercegovci nisu u stanju da artikulišu jedinstvene zahtjeve i da nemaju političku snagu koja stoji iza tih zahtjeva.

U političkoj realnosti zemalja poput Austrije, zajednice koje govore jednim glasom i imaju jasno definisane stavove, percipiraju se kao ozbiljni i relevantni sagovornici, dok podijeljene zajednice ostaju na marginama odlučivanja.

Dok druge zajednice brzo pronalaze zajednički interes, udružuju se i planiraju, naši akteri prečesto djeluju fragmentirano, bez jasne strategije i bez svijesti da dijaspora mora govoriti jednim glasom. Takvo stanje dugoročno slabi zajednicu, šalje pogrešnu sliku domaćinima i ostavlja dijasporu u statusu pasivnog posmatrača umjesto aktivnog političkog faktora. Povjerenje i zajedničko djelovanje mogu 1 + 1 pretvoriti u 3, 4 ili 5. Nepovjerenje i međusobno potkopavanje ostavljaju nas u stanju slabosti.

Institucionalno jačanje dijaspore

Ključni iskorak ka političkoj zrelosti jeste institucionalno jačanje dijaspore. Organizovanje zajednice kroz formalne mehanizme ne znači udaljavanje od domovine, naprotiv, to znači jačanje njenih veza s njom.

Status manjine ili slični političko-pravni instrumenti omogućavaju dijaspori da govori jednim glasom, da zastupa vlastite interese i da bude prepoznat i u zemlji domaćina i u zemlji porijekla. Bez institucionalnog okvira, okupljanja, ma koliko bila dobronamjerna, ostaju simbolična i bez dugoročnog efekta.

Vrijeme je za ozbiljnost

Ovaj tekst nije kritika dijaspore. Naprotiv, on polazi iz uvjerenja da bosanska dijaspora ima ogroman potencijal: politički, ekonomski i kulturni. Islamska zajednica je svojim radom decenijama bila i ostala njen čuvar i oslonac. Ali da bi taj potencijal bio pretvoren u snagu, potrebna je i politička odgovornost onih koji je predstavljaju.

Vrijeme je da se: prevaziđu podjele i djeluje zajednički, okupljanja ispune strateškim ciljevima i političkom težinom, dijaspora institucionalno osnaži, jasno i odlučno zahtijevaju ispunjenje obaveza prema Srebrenici i Bosni i Hercegovini i da Srebrenica bude prostor dostojanstva i ozbiljnosti, a ne estradna kulisa.

Vrijeme je za odgovornost. Vrijeme je za jedinstvo. Vrijeme je za ozbiljnost.

(Preporod.info)