E, moj Antune: Bošnjaci nekad i sad

Stariji će se sjetiti da su, u bivšoj nam zajedničkoj državi, učitelji po osnovnim školama, posebice u seoskim sredinama, bili mahom iz Srbije ili Crne Gore. Učili su nam djecu, ali su učili i proučavali i nas te, kao takvi, bili su vrlo podobni za mnoge potrebe, no, to je tema za neku drugu priču.

Jedan od rijetkih koji se odvažio na svoje proučavanje i poimanje jednog naroda, u ovom slučaju nas, Bošnjaka, bio je Antun Hangi, učitelj koji je prije ravno 120 godina napisao knjigu "Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini". Nisam kompetentan i ne bih se upuštao u dublju analizu, motive i sadržaj navedenog djela. Međutim, kao čitalac i, na određeni način objekat priče – knjiga govori i o mojim djedovima – želim izdvojiti nekoliko znakovitih Hangijevih promišljanja i opservacija, ubijeđen da nam mogu biti od koristi. Ako ništa, možemo povući neke paralele i uvidjeti ko smo i kavi smo bili, a gdje smo i kakvi smo danas. Hangi, tako, piše: Bosanski musliman većinom je visoka uzrasta, širokih plećiju i jakih mišica. On je ponosan, kao i zemlja u kojoj se je rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo.

Bosanski je musliman umjeren u jelu i piću, on je nježan muž i izvrstan otac svoje obitelji. Je li stekao iskrena prijatelja na koga se smije i može pouzdati, vjeran mu je do posljednjeg daha. Naš musliman uživa u svojoj kućici, svojoj slobodici. On silno ljubi onu grudu koju su mu pređi namrli i za to ne prodaje svoje babovine. On to čini samo u velikoj nuždi i skrajnjoj potrebi. Malo ima naroda u svijetu koji onako iskreno, onako odano i sa uvjerenjem ljube svoju vjeru kao što je ljube bosanski muslimani. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti koliko povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja. On se uzda u dragoga Boga, velikog Allaha, pa ako zatreba on će ravnodušno podnijeti sve boli ovoga svijeta, on će za vjeru svoju žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život svoj za svetinje svoje.

Bosanski musliman je skoro uvijek tih i sabran, govori malo a kad govori, pazi da ne rekne što, odlična čovjeka nedostojno... Ja služim već 16 godina u ovim zemljama, ali sam rijetko kad čuo da bi i najprostiji musliman opsovao Boga ili sveca... Musliman mrzi i prezire onoga koji psuje i ne može da pojmi kako Bog gromom ne zgromi onoga koji ga huli... Putovao sam željeznicom iz Pakraca u Daruvar. U istim kolima bilo je više ljudi, koji su se u inteligenciju ubrajali, a među njima i jedan musliman iz Banjaluke. Neki od mlađih putnika porječka se sa kondukterom i opsova mu Boga, a naš mu musliman mirno, ali ozbiljno rekne: „Bog ti je dao te lijepe oči i ta lijepa usta da gledaš nebo i da ga slaviš, a ti ga psuješ. To je sramota! Velika sramota!“

Bosanski je musliman vrlo karakteran, a riječ mu je sveta, pa je li ti što obećao, održaće obećanje, makar mu to i teško bilo. Laž mrzi nada sve, a i siromašak će se rijetko zaboraviti da šta ukrade, jer je to čovjeka nedostojno.

Muslimani više čuvstvuju nego umuju i za to su ozbiljni i zamišljeni... Neki od njih mogu u tima mislima čitave sate presjediti na obali rijeke i gledati kako voda teče, a da ni s kim riječi progovorili nijesu... To je tako zvani ćeif...Ćeif je nešto posebnoga, što osim naših muslimana valjda nijedan narod na svijetu ne poznaje... Ako čovjek nešta učini, pa ga neko upita zašto je to učinio, odgovoriće mu: „Tako mi je bilo po ćeifu!“. Upitaš li ga, zašto nešto nije učinio, reći će ti: „Nije mi bilo po ćeifu!“ pa mirna Bosna... Ćeif je ono što bismo mi rekli „Hoće mi se!“.

Kada idu putem, gledaju uvijek preda se, ne zastaju i ne ogledavaju se. Oni su i u kahvi i na sijelima vrlo mirni i gdje se sastaju nema buke i vike, svi se tiho i ozbiljno razgovaraju, pa kako su se mirno sastali, onako se mirno i rastaju.

Opisujući detaljno džamiju i vjerske obrede, Hangi piše:

Kada se molitva svršila, izlaze vjernici iz džamije isto tako mirno kao što su i unišli. Tek kada su se od džamije ponešto odaljili i rahmet prid duše mrtvima proučili započne razgovor.

Na mene ne može ništa djelovati, ništa me ne može na pobožnost tako poticati kao taj mir za vrijeme molitve. Tu tek opažam koliko smo mi kršćani u molitvi za muslimanima zaostali, mi koji se u crkvi, kući Božijoj, tako rado razgovaramo, šalimo, smijemo i okrećemo. Najslavniji bagdadski kalif Harun Er-Rešid imao je kršćanina za svoga glavnog liječnika. Šta više, ima dosta slučajeva da su muslimani uzimali kršćane da im reorganizuju mejtefe i učevne zavode, te im davali da u njima podučavaju u socijalnim naukama... Da je, dakle, islam netolerantan, zar bi to dozvoljavao?

Sve je to lijepo, reći će, moguće, kogod, ali ako je islam uistinu tako tolerantan, otkud tolika progonstva kršćana? Istina, i toga je bilo ali tome nije bio kriv islam, nego su bili krivi pojedinci koji su u svome prevelikom revnovanju za svoju vjeru, ili zbog lične koristi, silu upotrebljavali i na mržnju protiv kršćana poticali... Kršćani su opet, kako znamo, muslimanima vraćali šilo za ognjilo i tako se je danomice širio jaz i mržnja između jednih i drugih.

Naši su muslimani od naravi jak, zdrav i duševno još sasvim svjež elemenat i za to će lijepo napredovati...

E, moj Antune Hangi!

Život, a i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini su se toliko promijenili da bi ti, da sada kojim slučajem ustaneš, kazao: "Ja ovaj milet opisiv'o nijesam!"

A jesi!

Neka znadeš; muslimani su i danas ponosni i drčni ljudi, ali samo prema muslimanima. I danas su kršni i vitki, ali su prema ženama slabo nježni jer se, da ti pravo reknem, slabo i žene, a o evladu nećemo ni govoriti, jer žena evlad rađa.

Oni ti ni danas ne prodaju babovinu! Ne! Danas je krčme na sav mah!

Mnogi od njih i danas zdušno ljube svoju vjeru, ali uglavnom kad sijeva, grmi, za Bajram ili kad šta usfali.

U džamiji su ipriub tihi, ali ha na vrata, eto vike i galame.

Ne psuju ni danas Boga ili sveca. Jok. Danas su i psovke složene i visokosofisticirane, i bolje ti je, moj Antune, što si pod zemljom i što to čuvav'o nijesi.

Danas se ne laže, nego suče.

Siromašci, ni danas ne kradu, nego klepe – valjda je to, odlična čovjeka, dostojnije.

Haj ga sad znadni što je to tako!?

Možda je to ono tvoje "Hoće mi se, može mi se, pa mirna Bosna!"

Eto, moj Hangi, fala ti što nas opisa kakvi bijasmo i ne zamjeri što i ja reče koju o tome kakvi jesmo.

Moram ti priznati da bih mogao i ja još govoriti, ali mi nije po ćeifu.

Nadam se, barem, da si bio u pravu kad veliš da smo zdrav i svjež elemenat i da ćemo lijepo napredovati.

Bog te čuo!