BiH ima samo jednu originalnu srednjovjekovnu povelju
Kao u svakoj državi onog vremena i u srednjovjekovnoj Bosni poklanjana je velika pažnja pisanim dokumentima, naročito onim koji su imali javno-pravni karakter. Takvi dokumenti su služili praktičnim životnim potrebama (pri sklapanju ugovora, kao dokazi u sporovima, kao dokumenti o posjedovanju i sl.) pa su isključivo zbog toga i čuvani, dok danas predstavljaju značajna kulturna dobra i služe proučavanju prošlosti.
Od izdavanja prve poznate povelje jednog srednjovjekovnog bosanskog vladara krajem 12. stoljeća pa do pada Bosanskog kraljevstva pod osmansku vlast napisane su brojne povelje, isprave koje su imale javno-pravni karakter i kojima su bosanski vladari i drugi velikaši uređivali odnose u svojoj zemlju. Međutim, pisana građa o srednjovjekovnoj Bosni nije sačuvana na mjestu gdje je nastajala, već je uništena ili odnesena, pa se danas nalazi po raznim svjetskim arhivima (Venecija, London, Budimpešta, Beč), a najviše ih je u Državnom arhivu u Dubrovniku. Srednjovjekovne povelje koje su naše kulturno naslijeđe ili su uništene, ili zagubljene, a najčešće su otuđene. Historičari navode da su na ovakvu sudbinu arhivske građe nastale na području Bosne i Hercegovine, od srednjovjekovne Bosne pa sve do najnovijeg vremena utjecale historijske okolnosti, karakteristične po čestim ratovima, dugotrajnim okupacijama i zavojevačkim upadima. Međutim, uništavanju ove vrste našeg kulturnog naslijeđa , značajno su doprinosili i kulturna zaostalost i nebriga, kao i česte elementarne nepogode u gradskim aglomeracijama kao što su požari i poplave, ali i razne pobune građanstva.
Najveći dio povelja i pisama koji su iz srednjovjekovne Bosne i Humske zemlje slati u Dubrovnik, danas se nalaze u tamošnjem Hrvatskom državnom arhivu kao sređena i popisana arhivska građa dostupna za naučna istraživanja. Tu se čuva oko 80 povelja iz vremena Tvrtka, Dabiše, Ostoje i drugih vladara, te bosanskih i humskih velikaša. Među njima je oko 20 povelja i pisama humske provenijencije, od najstarijeg dokumenta-ugovora humskog kneza Miroslava sa Dubrovčanima pa do onih dokumenata koji potječu iz posljednjeg perioda samostalnosti zemlje hercega Stjepana Kosače.
I ovog augusta/kolovoza, kao i prethodnih godina, različitim kulturnim manifestacijama obilježena je 827 godišnjica otkada je bosanski ban Kulin 29. augusta 1189. godine potpisao Povelju kojom je sklopio trgovački ugovor sa dubrovačkim knezom. Kulinova Povelja je najstariji, do sada sačuvani diplomatski dokument koji svjedoči da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara. Povelja je očuvana u tri primjerka od koji se dva čuvaju u Državnom arhivu u Dubrovniku dok se treći primjerak od 19. stoljeća nalazi u Ruskoj akademiji nauka i umjetnosti u Sankt Petersburgu. Na svim tribinama na kojima se govorilo (govori) o značaju ovog dokumenta uvijek se naglašava kako, nažalost, od tri sačuvana primjerka ni jedan nije u posjedu zemlje gdje je Povelja i nastala.
Danas u Bosni i Hercegovini imamo samo dvije povelje bosanskog kralja Dabiše s kraja 14. stoljeća, od kojih je jedna originanalna , pisana na pergameni, opremljena voštanim pečatom i nalazi se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a druga je prijepis ovjeren u 16. stoljeću i nalazi se u Arhivu Bosne i Hercegovine.
Povelje kralja Stjepana Dabiše u Arhiv Bosne i Hercegovine su „stigle“ 1976. godine, gotovo šest stoljeća od svog nastanka i to su jedini pravni akti srednjovjekovne Bosanske države koji se nalaze u našoj zemlji. Snimak originalne Dabišine povelje nalazi se na naslovnoj stranici arhivskog godišnjaka Glasnik Arhiva i Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine. Kralj Dabiša je bio drugi bosanski kralj, jer je naslijedio kralja Tvttka I Kotromanića, a vladao od 1391. do 1395. godine. Originalna Povelja kralja Dabiše je darovnica kojom kralj Dabiša daruje svojoj kćerki Stani 30. aprila/travnja 1395. godine posjed u selu Veljaci (?), dok je druga ovjeren prijepis je iz 16oo. izdana bosanskom velikašu Vuku Vladisavljeviću 7. novembra/studenog 1392. godine.
Dabišine povelje u zemlju nastanka su vraćene zahvaljujući ugovoru koji su potpisale Republika Austrija i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 1923. godine. Taj je ugovor, poznat kao Arhivski sporazum, spada u seriju ugovora između nasljednih država Austro-Ugarske napisanih na bazi Senžermenskog i Trijanonskog mirovnog ugovora o rješavaju pitanja pripadnosti arhiva i drugih kulturnih dobara.
O tome kako su ove dvije povelje iz Državnog arhiva u Beču vraćene Bosni i Hercegovini, odnosno o tome kako su se odvijali i vodili mukotrpni pregovori o razmjeni arhivske građe između Republike Austrije i država koje su nekad bile u sastavu Austro-Ugarske monarhije dr Andrej Rodinis, arhivist u Arhivu Bosne i Hercegovine je napisao zanimljivu knjigu koja je objavljena u Sarajevu u izdanju Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije 2014. godine. U knjizi pod naslovom „Povratak povelje kralja Dabiše – Izvršenje arhivskih sporazuma i restitucija građe“ autor na temelju originalnih arhivskih dokumenata i podataka objavljenih u arhivističkoj literaturi prati kako su tekli pregovori između Republike Austrije i Kraljevine SHS/Jugoslavie, kasnije FNRJ i SFRJ, od decembra 1918. do 1990. godine. Pregovori o povratu arhivske građe bili su dugotrajni i naporni, a rezultirali su sa nekoliko isporuka od kojih je posljednja bila 1990. godine. Kako je trebalo u austrijskim arhivima pronaći i evidentirati građu koja se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, tamo su povremeno odlazili arhivski i muzejski radnici i historičari. Na osnovu njihovog istraživanja napisana je „Knjiga potraživanja“ u kojoj su navedene i Dabišine povelje, i to čak “4 kom.” Ni u vrijeme postavljanja ovog zahtjeva, kao ni danas, nije bilo poznato kako su ove povelje dospjele u Državni arhiv u Beču, gdje su bile evidentirane u zbirci povelja pod oznakom “B. Rep. 16”. Međutim, vraćene su samo dvije, jedna originalna i jedna u ovjerenom prijepisu.
