Svjetske zvijezde zamalo u zemlji bez Biblioteke
Piše: Hasan Hasić
Kada su prije nekoliko mjeseci radnici Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine (NUBBiH) najavili moguće zatvaranje, i to uoči obilježavanja trideset i druge godišnjice spaljivanja Vijećnice, vijest je odjeknula proporcionalno tome koliko se javnost za pitanja kulturnog, intelektualnog i akademskog uopće zanima.
Poražavajuće.
Činjenica najavljenog zatvaranja Biblioteke čak nije posebno iskorištena ni u stranačkim prepucavanjima. Možda su ljeto i godišnji odmori doprinijeli tome. Ili smo, naprosto, privikli na kontinuirane krize kapitalnih institucija kulture.
Teška finansijska situacija i nedefinisan pravni status NUBBIH istaknuti su u prvi plan, baš kao i činjenica da bi njeno zatvaranje direktno i indirektno utjecalo na izdavačku djelatnost, rad obrazovnih i naučno-istraživačkih ustanova te bibliotekarstvo u Bosni i Hercegovini.
To bi izazvalo intelektualni, akademski i kulturni kolaps, manjih ili većih razmjera. A, ustvari, riječ je o instituciji koja bi se trebala očuvati kao vitalni i gradivni element ovog društva i države. Kako bi, usljed njenog urušavanja, mogli govoriti o očuvanju intelektualnog, kulturnog, duhovnog i ostalog naslijeđa uopće?!
NUBBiH je 26. augusta prestala s radom. Naredni dan su predstavnici Vijeća uposlenika NUBBiH Aldin Huskić i Selma Bajraktarević održali satanak s premijerom Federacije BiH Nerminom Nikšićem i federalnom ministricom obrazovanja i nauke Jasnom Duraković.
Uposlenicima je obećano da će Vlada i ministarstvo osigurati sredstva za rad Biblioteke do kraja ove, kao i za sljedeću godinu. Ranije je Vlada KS putem Ministarstva za kulturu i sport izdvojila 300.000 KM, odnosno 100.000 KM putem Ministarstva za nauku, visoko obrazovanje i mlade, što je, kako su istakli iz NUBBiH bilo dovoljno da se pokrije dio dugovanja prema radnicima.
Također, krajem jula pomoć u iznosu od 100.000 KM pružila je i Vlada TK. Na sastanku s federalnim premijerom i ministricom razgovarano je o potencijalnim dugoročnim rješenjima za nesmetan rad NUBBiH, što uključuje i skoro rješavanje pitanja upravljačke strukture. Još uvijek ne postoje naznake da bi Vijeće ministara BiH nakon trideset godina moglo riješiti način finansiranja ove i drugih najznačajnijih institucija kulture, a za rad Biblioteke na godišnjem nivou je potrebno oko 1,35 miliona KM.
NUBBiH još uvijek ne vidi ni benefit od Zakona o sufinansiranju sedam institucija od značaja za BiH, koji je u maju stupio na snagu u Kantonu Sarajevo. Prema tom zakonu, NUBBiH bi trebalo sufinansirati Ministarstvo za nauku, visoko obrazovanje i mlade KS. Ove godine, pak, ministarstvo je osiguralo tek 220.000 KM za Biblioteku, kao i prethodne. Nakon obećanja iz Vlade FBiH, Biblioteka je nastavila s radom, a ozbiljan posao rješavanja statusa i finansiranja ove institucije tek predstoji.
Svakako, jedan od zahtjeva uposlenika je i odlazak dugogodišnjeg direktora Ismeta Ovčine. Radnici traže da Ovčina ode u penziju koja mu sljeduje po slovu zakona.
S obzirom na surovu političku klimu u našoj zemlji, teško je očekivati da ova institucija bude objeručke prihvaćena i u širem društveno-političkom ambijentu koji podrazumijeva i druga dva konstitutivna naroda. Pa, ipak, i u aktuelnim okvirima se moglo više. Dosadašnja praksa je ukazala na mogućnosti, baš kao što je ukazano i na nepostojanje interesovanja i volje. Kriza kulture je refleksija dugogodišnjeg nemara te, s druge strane, precizna mjera stanja u državi.
Ovih dana su se u javnosti mogli čuti i čitati glasovi koji upozoravaju da eventualni krah NUBBiH odgovara antibosanskim politikama, s obzirom na sve praktične posljedice prestanka rada Biblioteke.
Bez obzira kolika je to radost destruktivnim politikama, činjenica je da je slučaj Biblioteke bio nadomak većeg skandala. Nakon višemjesečnih upozorenja, ipak je došlo do prestanka rada ove insititucije. Stanje NUBBiH nam nameće ponovno otvaranje teme o poziciji knjige, biblioteke, pismenosti, kulture i intelektualne baštine u našoj zemlji.
Čemu se može nadati narod bez knjige ili svojih biblioteka? Ili, šta je to naučio narod kojem su palili knjige i biblioteke?!
Istina je da kultura čitanja nije na zavidnom nivou i to je, čini se, u organskoj vezi s ostalim gore navedenim segmentima. Sa značajem i vrijednostima ove institucije bismo se kao društvo morali poistovijetiti. Otuda bi i apeli uposlenika bili snažniji. Međutim, to je bilo teško očekivati. Egzistencijalno se u našem društvu, uglavnom, poistovjećuje samo s ekonomskim. Iluzorno je očekivati masovne proteste u ovakvim slučajevima. To se ne bi desilo ni u zemljama funkcionalnijeg političkog sistema.
Međutim, ni pitanje opstanka institucija od nacionalnog značaja se ne dovodi u pitanje u takvim zemljama. Opravdano je očekivati snažnije glasove podrške od pojedinaca i grupa koji aktivnije učestvuju u kreiranju društveno-političkih procesa u našoj zemlji ili barem dijela svjesnih i angažiranih intelektualaca.
Ni Sarajevo film festival (SFF) koji je uslijedio – taj adut Grada i države, jedan od najvažnijih kulturnih događaja u zemlji i naslijeđe Sarajeva pred naletom agresora – nije mogao ublažiti krizu kulturnog i intelektualnog naslijeđa. Štaviše, donekle je skrenuo pažnju s aktuelnih dešavanja. Vrijeme je donijelo svoje, crveni tepih je postao širi, partiji “luđi”, reflektori snažniji, političari viđeniji, a pojedincima je to i prilika da istaknu kako je Sarajevo na nekoliko dana svjetski grad i da bi tako, ustvari, trebalo izgledati.
Poslije će ponovo pričati o Sarajevu kao kasabi.
No, snage koje su prije ili tokom preuzimanja vlasti insistirale na pojmu kulture to nisu popratile djelima. Ako tome dodamo da su aktuelne vlasti na meti kritika i filmskih radnika, među kojima su i oni koji su s veseljem dočekale nove vlasti, kriza kulture se čini dubljom.
SFF je završio, minuli su i godišnji odmori, a potom smo se vratili našoj stvarnosti oličenoj u slučaju NUBBiH, prisjetili se agresorskog vatrenog nasrtaja na ovu instituciju tada smještenu u Vijećnici kada je oko devedeset posto fonda zapaljeno, ali se prisjetili i mlade Aide Buturović koju su ubili dok je pokušavala spasiti barem dio fonda Biblioteke. Odnos prema NUBBiH mnogo govori o našem kolektivnom sjećanju.
Nasuprot nemara i nesposobnosti vlasti u Bosni i Hercegovini uvijek stoji entuzijazam pojedinaca i grupa, koji i jeste nada u nedostatku sistemskih rješenja. Tako je s brojnim ustanovama i institucijama kulture, pa i onima za koje se da kazati da nesmetano funkcionišu. Država koja se ne uspijeva dugoročno, strateški i adekvatno suočiti s ovakvim izazovima rovi temelje svoje budućnosti.
Pismenost, kao kapitalna civilizacijska vrijednost, je na udaru takvog odnosa. Društvo općeprisutnih devijacija – od korupcije do beskrupulozne političke trgovine i nadmudrivanja – ne ulijeva nadu da će se neko ozbiljnije baviti pitanjima veličanstvenih civilizacijskih vrijednosti. Kulturnu i intelektualnu baštinu mogu čuvati samosvjesni, visokomoralni i vizionari. Takav ambijent je potreban da se narod može razvijati naslonjen na kapacitete državnosti i baštinu svojih pripadnosti – identiteta. Entuzijasti to imaju na umu i srcu. Politički trgovci i sitnošićardžije, nerijetko prosječni karijeristi s prevelikim ili bolesnim ambicijama, to ne mogu osvijestiti.
Da bismo osvijestili i značaj NUBBiH i institucije biblioteke uopće na ličnom nivou ili užoj zajednici, možda bi prvi naš angažman mogao početi učlanjenjem u lokalnu biblioteku. Bez romantike i uljepšavanja, to su gnijezda naše baštine, gdje često bdiju neumorni čuvari tih blaga. Promjena o kojoj na sva ustra trubimo možda počiva tamo gdje nismo navikli da idemo. Nasuprot uvriježenom mišljenju da su to mjesta tišine – to su mjesta svjetova i ljudi. I vjerovatno mjesta spoznaje o posljednjem utočištu ovog naroda kojem, ipak, nisu spalili sve knjige.
Ali, zatvaranje institucije poput NUBBiH bi im moglo dohakati. Baš kao i nama. Tada bismo govorili o svjetskom Sarajevu ili kasabi, ali bez Biblioteke. Posljedice bi bile nesagledive. Trpjela bi kulturna baština, istraživači, autori, izdavači, obrazovanje – društvo u cijelosti.
Međutim, možda i pretjerujemo. Mi o knjigama, a šta će nam knjige, ako ih nema ko čitati – da se ilustrativno poslužimo replikom s političke scene o njivama koje nema ko obrađivati, kad već ne možemo još uvijek konstruktivnim rješenjima.
A ona su moguća i ostvariva, ali tek onda kada odgovorni pokažu dovoljno državotvorne svijesti i time se, ujedno, suprotstave svemu što nas nagriza iznutra, ali i svakom scenariju koji priželjkuju antibosanske politike i agende.
(IIN Preporod)
