Proizvodnja "pete kolone"

Piše: Ekrem Tucaković

Jedna od konstanti srbijanske politike prema Bosni i Hercegovini, od uspostavljanja diplomatskih odnosa dviju država 2000. godine, nesumnjivo je podrivanje i razgradnja njenih, ionako krhkih, institucija. Konstanta je, dakle, uporna i sistemska destabilizacija s jasnom svrhom i projiciranim ishodima. Nastoji se po svaku cijenu Bosna i Hercegovina učiniti neuspješnom i nefunkcionalnom, ili kako Dodik papagajski ponavlja, "nemogućom državom“" Uz raznolik arsenal državnih resursa, uključujući prijetnje, ucjene i spinove, Srbija je potpuno upregla RS u blokade svakog bosanskog napretka, dok istodobno taj isti srpski faktor sramno, bez imalo časti i morala optužuje druge.

Ne smije se izgubiti iz vida da atribut "neuspješna" ili "nefunkcionalna" država u međunarodnim odnosima ima specifičnu težinu i značajne implikacije. Naime, smatra se da "neuspjele" i "nefunkcionalne" države predstavljaju stanovitu prijetnju svjetskom miru i sigurnosti. Implicitno se time legitimira miješanje u unutrašnje odnose takvih država i poduzimanje, pod različitim izgovorima, intervencionističkih mjera susjeda ili globalnih aktera. Bosna i Hercegovina je u novijoj historiji već bila objekt međunarodnog intervencionizma. Pod izgovorom zavođenja reda i mira, Berlinski kongres 1878. godine, protivno većinskoj volji njenih stanovnika, promijenio je njen geopolitički i civilizacijski položaj. Dejtonski mirovni sporazum također je dio međunarodnog intervencionizma iz kojeg je Srbija, iako agresor, izašla sa stvarnim dobicima i pretpostavkama da ih u određenim okolnostima uveća na bosanski račun. Štaviše, on je kasnije viđen kao srpska pobjeda. Srpski pisac Dobrica Ćosić 2012. godine, na promociji knjige "Bosanski rat", kazao je da ju je posvetio Republici srpskoj "toj preskupoj, ali jedinoj političkoj i ratnoj pobjedi srpskog naroda u drugoj polovini 20. vijeka".

Jasno je da Dejtonski sporazum u svojim temeljima posjeduje elemente blokade i razgradnje, ali isto tako i integracije i razvoja, doduše nesrazmjerne žrtvama koje su položene za slobodu i nezavisnost. Upravo ova činjenica ultimativno traži maksimizaciju napora i pažnje svih bosanskih faktora integracije, jer su suočeni sa snažnim i permanentnim snagama destabilizacije iz susjedstva i unutrašnjih snaga koje svoje antidržavne postupke legitimiraju, kako im kad zatreba, nekad slovom a nekad duhom Dejtonskog sporazuma.

Umjesto nekadašnje vanjske vojne agresije i unutrašnje oružane pobune, na sceni su perfidne, zasad neoružane, akcije destabilizacije. Postojanje i primjenu različitih beogradskih strategija, taktika i uloga u destabilizaciji javno je potvrdio srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić 2017. godine na obilježavanju 9. januara u Banjoj Luci. "Svi koji nešto o nečemu u Srbiji odlučuju danas, svi žele da samo produbimo, da samo pojačamo naše specijalne veze. I one naše najintimnije i najsakrivenije želje i ideje, o njima moj brat Mile govori otvoreno, a ja nekako razmišljam da možda može i kao zmija uz drvo da se čovjek popne", kazao je Nikolić. A njegov "brate Mile" je prije njega govorio kako sanjaju da budu "jedinstveni dio s maticom Srbijom" i rade da RS "osposobimo za njen samostalni put". Nikolić je 2018. godine, opet u Banjoj Luci, bio još direktniji: "Ako je put da se ujedinimo vaša samostalnost i nezavisnost, od srca vam želim samostalnost i nezavisnost. S tog puta ne smije se skrenuti."

Nakon Svesrpskog sabora mjere srbijanske politike u pogledu destabilizacije Bosne i Hercegovine podignute su na znatno viši nivo. Ušlo se u novu fazu: intenzivnije i sektorski razuđenije destabilizacije. S jedne strane, ovu fazu odlikuju pojačane psihološko-propagandne aktivnosti, psihološki rat višeg intenziteta koji ima za cilj razbijanje mentalne otpornosti Bošnjaka, izazivanje zbunjenosti i nepovjerenja te razvijanje osjećaja nacionalne i političke obezglavljenosti. On je (rat) istodobno i prethodnica i priprema za realizaciju konkretnijih aktivnosti, ali i njihov pratitelj.

S druge strane, ovim aktivnostima bosanski Srbi nastoje se u najvećoj mjeri napraviti petom kolonom, među kojima se izgrađuju pojedinci i strukture koje će u određenom trenutku po instrukciji Beograda preuzeti ulogu trojanskog konja. Nasilno kulturno i identitetsko iskorjenjivanje srpskog naroda iz bosanske domovinske pripadnosti i civilizacijske paradigme - projekat koji intenzivno provodi srpska politička i nacionalistička elita - dugoročno najviše šteti kredibilitetu i autohtonosti bosanskih Srba. No, oni to sami moraju shvatiti i suočiti se sa svojom nacionalnom nepogodom i katastrofom.

Održavanje Svesrpskog sabora, njegovi zaključci i aktivnosti koje su uslijedile bjelodano svjedoče (kozna koji put?) da je Beograd mozak i srce destabilizacije Bosne i Hercegovine, dok je postojeća politička struktura u Banjoj Luci neposredni izvođač radova. Njoj je, izgleda, namijenjena uloga crva u gredi koji je iznutra izjeda i rastače, s vremenom je dovodeći u stanje samourušavanja. Premda je igra na duže staze, trenutno živimo u jednoj vrsti šireg, gotovo svakodnevnog, presinga, koji se odvija u koordiniranim valovima i s uključivanjem više različitih igrača izvana i iznutra. Testiraju se unutrašnji i vanjski odgovori i reakcije, mogućnosti i sredstva, uvježbavaju uloge i izvedbeni scenariji u realnom vremenu i okolnostima.

Za snage bosanske nedjeljivosti i civilizacijskog progresa, apsolutno je nevažno šta Beograd misli o bosanskoj politici ili pojedinačnim političkim liderima. Beogradska karakterizacija bosanske politike i bosanskih procesa je nevažna, jer je moralno diskvalificirajuća i u izvedbi zlonamjerna. Međutim, od egzistencijalne je važnosti razobličavati otvorene i perfidne propagandne akcije, jačati mentalnu i nacionalnu otpornost, snagu racionalnog ignoriranja provokacija i prezira politika i ideja koje u sebi nose naslijeđe fašizma, četništva i genocida. Od najveće važnosti je imati bezrezervno nepovjerenje prema lažljivim, dvoličnim, toksičnim i ratnozločinačkim politikama i strukturama. Osim budnog praćenja svakog njihovog javnog i kamufliranog koraka - zlu ne trebalo - sva ostala bosanska energija i resursi moraju se usmjeriti na jačanje unutarnje kohezije, unutarnjih kapaciteta i sposobnosti i, a to naročito, međunarodnog partnerstva i prisustva.

Srbija je, izvan svake je razumne sumnje, jedan od glavnih destabilizirajućih faktora i prijetnji po mir i stabilnost u Evropi (čak i kada se zanemari ruski utjecaj i rusofilija, ostaju njene teritorijalne pretenzije prema Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji, pa i Albaniji - mada neki njeni nacionalistički krugovi još nisu odustali ni od Hrvatske). Isključivo saradnjom na međunarodnom nivou ove se prijetnje mogu otklanjati. Na tom nivou se mora biti stalno prisutan i proaktivan, i ne zanemarivati prvorazrednu obavezu mobiliziranja i jačanja unutrašnjih mehanizama zaštite i odvraćanja.

Mnogo više respekta i pristojnosti, uljuđenije kulture ophođenja, samorefleksije umjesto moraliziranja drugima, iskrenog suočenja i priznanja slabosti i grešaka jesu osnovni preduvjeti, ali samo preduvjeti, za okupljanje i mobiliziranje bosanskih energija zaštite i odvraćanja.

(Preporod.info)