Kako nas je spasio uvaženi profesor

Prije nekoliko dana je na bolji svijet preselio uvaženi prof. dr. Jusuf Ramić, profesor arapskog jezika i književnosti, donedavno najstariji doktor nauka – Azherovac.

Vijest o njegovom preseljenju zatekla me na putu. Bio sam s porodicom i nisam mogao prisustvovati dženazi. No, ovim putem, na jedan poseban način, želio bih da iskažem omaž uvaženom profesoru, ali možda i više od toga, jer želim da ukradem od zaborava jednu zgodu ili, kao pouku i poruku, da prenesem ono što se dogodilo prije nekih dvadesetak godina u Kairu, gdje sam bio na jednomjesečnom studijskom putovanju s grupom bosanskih imama.

Piše: Muhamed Velić

O čemu se, zapravo, radi? Tih su godina iz svakog muftijstva bila određena po dva, tri imama koji su bili dio grupe koja je u to vrijeme, jednom godišnje, posjećivala znamenite kairske univerzitete. (Šteta što toga nema više!) Te godine (2004) bili smo gosti Univerziteta Kairo i Centra za arapski jezik, gdje smo boravili oko mjesec dana i svakoga dana, prije podne, imali predavanja u Centru, u Merkezu, a poslije podne imali smo posjete određenim institucijama ili znamenitostima Kaira i Egipta.

U sklopu studija, dolazili su nam ugledni kairski profesori koji su držali predavanja, a mi smo čak posjetili i rektora najstarijeg univerziteta u svijetu El-Ezher, šejha Tantavija. Također, i vrhovnog muftiju Egipta dr. Alija Džumu itd.

No, jedno predavanje ili jedna posjeta je bila izrazito specifična i zanimljiva, jer smo bili u posjeti kod jednog profesora, sada tačno ne mogu da se sjetim imena, ali znam da nas je primio na svom fakultetu, u velikom amfiteatru.

Bio je profesor prirodnih nauka i tako nam se obratio. Međutim, oni su manje-više svi upućeni i u vjerske nauke pa tako mogu referentno razgovarati na svim poljima, a posebno na polju vjere, kulture i tradicije.

Uvaženi profesor, nakon što je održao predavanje, rekao je da želi da se upozna malo više s nama, bosanskim imamima, s našom domovinu, zemljom Bosnom i Hercegovinom, našim narodom, Bošnjacima, s našom kulturom, tradicijom, poviješću, književnošću, poezijom itd. Ono što zna – to je, uglavnom, u vezi s ratom i agresijom na BiH, s hrabrim otporom koji smo pružili.

Naravno, Egipat je značajno humanitarno pomogao u vrijeme agresije, s egipatskom Igasom, a od naših velikana, uglavnom, znaju svi za r. Aliju Izetbegovića, dr. Harisa Silajdžića i neke druge državnike.

A što se tiče kulture, znaju za djelo "Derviš i smrt", uvaženog pisca Meše Selimovića. No, oni misle da je autor tog djela, kako nam je kazao uvaženi profesor, doktor Ahmed Smajlović. Mi smo kazali da je doktor Smajlović prevoditelj, a da je autor Mehmed Meša Salimović.

Onda je uvaženi profesor tražio od nas da mu izrecitiramo određene pjesme ili dijelove naše poezije, neke ulomke. Pitao je za naše pjesnike, jer su oni duša naroda, a onda smo mi počeli nabrajati: Musu Ćazima Ćatića, Mehmedaliju Maka Dizdara, Safvet-bega Bašagića, Abdulaha Sidrana, od ovih savremenih, itd.

Tražio je da mu prevedemo to što znamo, a to je bilo nemoguće u tom trenutku, jer poezija je teška za prevođenje i traži vremena i truda. Dakle, nismo znali. A onda je kazao da smo mi imami i da to moramo znati – na više jezika – bilo koju poeziju.

Onda je tražio bilo koju poeziju, koju bismo znali, a da je njemu bilo razumljivo i prihvatljivo. Šutjeli smo kao zaliveni, situacija je bila na ivici skandala, neviđene bruke i sramote, jer nismo znali ništa od poezije, bilo koje, na arapskom jeziku.

I kada se bukvalno spremao da nas iskritikuje i naruži, podigao sam ruku i rekao da znam arapsku poeziju, tzv. "Muallekate", onu poeziju koju su predislamski pjesnici recitirali pred Kabom, pisali je i kačili na zidove Kabe, zato su se zvali "Muallekati", zakačeni stihovi i poezija. Spomenuo sam Hasana ibn Sabita (Poslanikovog, a. s., pjesnika), Lebida i dr.

I onda sam ustao, teatralno i ponosno sam počeo da recitirim: "Affet zatul-esabi'i fel-dživa...", i tako nekih dvadesetak stihova, dok me uvaženi profesor nije zaustavio. Upravo sve one stihove smo učili kod profesora Ramića, koje su drugi, pa možda i mnogi, smatrali bezvrijednim i gubljenjem smisla i vremena, jer gdje će to i kome trebati.

I ko bi mogao pomisiti da će samo to što smo naučili kod prof. Ramića, te "bezvrijedne stihove i poeziju", biti tako važno i da će nam obraz spasiti. Nakon toga, uvaženi profesor je uputio riječi pohvale i kazao da sam spasio obraz cijeloj grupi. Kazao sam da to gotovo svi znaju iz grupe koji su bili studenti profesora doktora Jusufa Ramića, našeg doktora Azherlije. Kolege su mi kasnije isto tako zahvalile i čestitale, a ja sam jedva čekao da se vratim i sve ovo ispričam uvaženom prof. Ramiću.

Prošlo je nakon toga nekoliko mjeseci, uveliko smo se vratili kući, a onda sam jednoga dana sreo profesora u Ferhadiji. Na trafici je kupovao novine. Zaustavio sam ga i ispričao mu ovu zgodu i kako smo se "spasili" zahvaljujući njemu. Kao da ga sad gledam: u jednoj ruci drži novine, a druga mu ruka u džepu, i na neki svoj ležeran, gospodski način, saslušavši me, nasmija se blago i reče da mu navratim u kabinet na kafu i razgovor, a vrijeme će sve najbolje pokazati, šta smo sve radili i (na)učili.

Profesor Ramić je ukopan u haremu Ferhadije džamije, gdje sam imam. Njegov je mezar odmah iza prvog safa mezarova naših najpoznatijih i najvećih olovki, odmah do mezara rahmetli hafiza dr. Fazlića.

I neka ova priča bude podsjetnik na respekt prema našim učiteljima, muallimima, muderrisima i profesorima koji su nas za svijet pripremali i za vrijeme koje neće proći. Znanje je znanje, pa da na kraj svijeta iznikne, kazano u duhu pjesnika.

(Preporod.info)