Bilješke s hadža: Tabanaju narodi, proći će žuljevi (1)

Piše: Hasan Hasić

Šestog juna 2024. godine sjeo sam u let za Mekku. Po zadatku. Drugi mi kažu, po Božijem pozivu. Ne negiram. Naprosto to tako razumije˝m, jer ne znam kada bih otišao na hadž, i nisam planirao ovih godina. Ne izgledaju svi Božiji pozivi isto, valjda?! Prilika je takva. I posao je takav, dodat ću. Nisam mnogo okolo govorio da putujem, a kada bih rekao, obično bih naglasio: Idem posao obaviti, a, usput, ako Bog da, i hadž. Kako ta rečenica samo teško i hladno zvuči kada je naglas ponovim, ali duboko sam svjestan svih njenih značenja baš kao i mog sužavanja hadžskog putovanja, po bilo kojem osnovu. Ali, evo me, letim. Vidjet ću Ka'bu. Bit ću u domovini Muhammed-pejgambera, a.s., u njegovom zavičaju, koji je i njega klesao i u njegovo srce se utisnuo. Sve to, ipak nije usput, zaključujem više za sebe.

Dan uoči polaska sretoh hafiza Bugarija. Zagrlismo se, nakratko se upitasmo, a on mi pokloni svoju novu knjigu. Ranije vidjeh da je izašla, no smetnuh naslov. Niz put, uzeh je, i vidjeh: Put, a ne usput. Tako piše Bugari, tako i ja čitam.

*

Hadžije su mi prenosile iskustva, pa i kolege koje su, također, išle po zadatku. Sve sam ih slušao, a ponajviše se opterećivao pričom o preparatima i stvarima koji mi trebaju: vitamini, kreme, majice ovakve, majice onakve, dobre papuče i šta sve ne. Previše je to za mene. Ali, ljudi, zaista vode računa o sebi. Ti ćeš, Hasane, platiti svoj trpljenje i autosugestije o ignorisanju vrućine, hladnoće i ostalog. Srećom, Armina je više mislila o tome, to jest o meni. Važno je da oprema bude tu, a to smo riješili i dogovorili. Ne idem sam, to je dobro i za put i za usput. Adnan je čestit, vrijedan i obazriv. Udžbenički, on je, zaista, pravi izbor kolege i saputnika. Bog nas i tako obraduje.

Ma šta da su govorili, ja sam se radovao, recimo, najvećem dijelu posla, a i samom hadžu, a posebno: pješačenjima koja me, ustvari, tek čekaju i ljudima koje ću sresti. Tada i nikada više, vjerujem. Puta sam u nogama imao, ali, ovakvog ne. To me donekle zabrinjavalo, zbog posla, ali uzbuđenje je bilo prisutno.

*

Ne pišem putopis, ne detaljišem, to će ljudi koji će imati više vremena za sebe. Rado ću čitati. Pravim bilješke i odmišljam koliko mogu i koliko se da.

U Džiddu smo sletjeli bez problema. Odavno je to već mehki zračni put, sofisticiran i bezbolan. Očekivao sam više gužve, sumornog i praznog čekanja, pa i duže redove u kojima se ne da misliti ni o čemu. Tome, valjda, još nije bio vakat. Kako da sada napišem rečenicu: Dok je svijeta i hadža, uvijek će nešto kasniti, a umor tijela preticati. Od toga ponešto i važi, a stvar je i naše percepcije. Ja mogu, recimo, dugo čekati, čučati i šutjeti. I to mi godi. Samo me nekad zabole noge.

Važna razlika je u činjenici duhovnog putovanja i okrepljenja koje sljeduje hadžiju. U tom pogledu hadžsko putovanje poprima dimenzije posta. Suzdržanost, ipak, pobjeđuje, možda češće negoli je to slučaj i tokom samog posta. Vidim to po svome bosanskom rodu i narodu. I samo po njima to mogu vidjeti na putu u šarenilo svijeta. Znam ih po sebi, po jeziku i šutnji. Znam im manire i fraze koje bi sročili. U toj plovidbi miliona tek u mikroputovanju tvojih vidiš od kakve je čovjek japije.

*

Napor putovanja, bilo kakvih čekanja, premještanja i procedura sukobljava se s radošću dolaska i susreta s Ka'bom. Prvi put, nenadano. Tavafit ću, zikriti i moliti Boga da mi oprosti. Dijelom sebe ću znati da se mora nešto i uraditi. Proći će. Uglavit ću radost u posao i posao u radost koliko se da. Raduje me da prije samog grada u njegovom savremenom formatu, ipak, mogu doživjeti onu svetinju po kojoj se ona prepoznaje. Kada bi me ostalo zaobišlo, ne bih žalio.

*

Eno je! Velika! Najveća na svijetu! Najljepša, najbliža savršenstvu ljudske ruke. Susret s njom je i čin intime, susret u samoći među hiljadama. Oči, kao da bježe iznad: Moj Bože, gdje je ta Nebeska Ka'aba?! Telbija plovi u suglasju, kao i ljudi. Sav je tavaf i hadž plovidba ljudi, jedrenje, najlakši teret zemlji. Gledam Ka'bu, osvaja me. Gledam Ka'bu, ljudi me osvajaju. Taj spoj Ka'be i ljudi je možda i najsavršenija sinteza koju ljudski rod i može doseći u svojoj krnjavosti i u ono malo moći što mu je Bog džellešanuhu dao da pravim putem upravi. Naša su kretanja poprilično manjkava, samo to teško uočavamo. Pored Ka'be nema velikih ljudi, uglednika pred kojima ustajemo i kojima se smijemo na loše šale. Sva ta gurkanja, probijanja, nepažnje stanu u jedno nevino laktanje. Dio su ljudskih manjkavosti. O tome se ne da ni polemisati. U masama koje nagaze ili se ne obaziru su ljudi s bremenima. I tu će ih htjeti ostaviti. Na suzu, tekbir, dovu ili pogled koji će ih rastočiti. U tom slijeganju tonova i tespiha, u plovidbi, najlakše je odšutjeti. Neobično lahko. To je i šutnja bića kojem na usta može izaći neviđeno zlo i pogan. I ono čime se ruši ljudska čast. U toj šutnji pobjeđuje Božija nadmoć. Podsjeća da se pred Njega dolazi u lijepoj maniri, bez blebetanja.

*

Tabanaju narodi iz hiljade ćoškova svijeta. Onako kako znaju, donekle kako im je rečeno, a ponajviše kako mogu. Bosi ili u jeftinim kineskim papučama, svejedno. I kada koža nažulja, proći će. Tu su po drugim htijenjima.

*

A ono moći što Bog ulije čovjeku uglavnom ponesu noge. Kada mu dođe sat slabosti, iluzije o besmrtnosti, zaželjet će vječnost toj ljušturi koja truhne. Ali, s nogu se umire. I sam vidi. Smrtnost se može opipati. Niski kat nažulja - i to boli. I ramena se zgule. Bremena otežaju. U masi će isprtiti strahove i tuge, kazati želje koje je šutio i nade koje nije ugledao. U masi, koja ga ne zagleda očima poznanika, daleko od svijeta s kojim se svikao na smijeh i bojazni, teferiče i sijela, mržnje i zavisti. Izvan vremena koje ga goni i upreže. Dok još može, na takvim će nogama svoje idole razbucati.

*

Tri-četiri sata umre se doima malo, ali i olakšavajuće. Ihrami su obaveza, i ne takva komocija za umornog putnika. Povratak u hotel je udisaj ugodnosti kakve hadžije u ovih hiljadu i par stotina godina većinom nisu imali. Toliko znamo, a toliko se i prilagođavamo. Po svojim navikama, željama i ibadetima. Ko zna šta mi nećemo imati?!

*

Na poluvremenu posla odlazio sam do Harema, sam ili s Adnanom. I svaki put gledao ljude. Htio sam i Ka'bu, ali ne mogu bez ihrama. Nisam za opciju da ih oblačim bez ihramskih obaveza. Mogu i bez toga. Vidjet ću ljude koji će ući i izaći. To sam i želio. Možda bi mi samo uz Ka'bu bili drugačiji, nešto više nageti na stranu izvan uma... Sjedio sam i gledao kako su Ademova i Havina djeca lijepa. Takvi, sriču svoje dove i tespihe, poluglasno ili odlutaju u svome tavafu tamo gdje im je lijepo ili se hrvaju sa svojim traumama i kajanjima. Nosaju svoje ilmihale, ta'limul-islame, zbirke dova i mushafe. Uče, šute i umaraju se. To će ih ispuniti, olakšati im prsa i razgaliti. Znat će gdje su bili, šta su htjeli i kome su to kazali.

Gledam ih i, ipak, razmišljam, uglavnom, o težacima globalnog juga. Valjda što o tome često čitam i pišem. O sirotinji koja bije drugačije bitke negoli mi, privilegovani muslimani, po koži ili parama. Lica su im drevna. To su muškarci i žene koje ponovo mogu roditi pola planete. I tako će, otprilike biti. Sirotinja će naslijediti svijet.

*

Šta nema u Mekki? Nema one pustinje. Šta ima još u Mekki? Ima odsjaja njujorškog blještavila i tvrdoće betona. Šta je, haman, isto? Trgovačke karavane, ali po drugim rutama i novim robama. A Ka'aba? Ona će sve nadživjeti.

(IIN Preporod)