Šta bismo mi bez džemata

Riječ dijaspora etimološki potječe iz grčkog jezika, u značenju rasipanje ili raspršivanje korijena što podrazumijeva osobe ili dio naroda koji je napustio svoju domovinu. Gotovo da ne postoji narod koji nema svoju dijasporu. Magazin Forbes objavio je listu zemalja koje imaju najveći broj stanovnika u dijaspori. Ista objedinjuje 151 državu, a Bosna i Hercegovina se nalazi na drugom mjestu.

Naravno, većinu čine Bošnjaci. Ima ih u gotovo svim evropskim državama, od Hrvatske pa sve do skandinavskih zemalja. Ima ih i u dalekoj Australiji i Americi.

Okupljeni su, uglavnom, u bošnjačke džemate. Imao sam priliku obići značajan dio tih džemata u Evropi i uvjeriti se izbliza kako funkcioniraju. Tek kada čovjek ode u neki od džemata u Zapadnoj Evropi uvjeri se koliko ljudi je zapravo napustilo našu zemlju. Neki govore da je budućnost islama na Zapadu. Izgleda da su u pravu. Sretni i zadovoljni su naši ljudi što hizmete Zajednici.

Većina ih kaže da ne bi mogli zamisliti život bez džemata u gradovima u kojima žive. Razumijem ih potpuno. Džemat na Zapadu je sve - tu se čuva vjera i vlastiti identitet, a za djecu je spas od ulice.

Posebno poštovanje zaslužuju imami u dijaspori.

Obavljaju ogromne poslove. Zapravo, oni su najbolji ambasadori domovine Bosne i Hercegovine. Svaka, pa i najmanja svečanost, mora imati protokol. Zna se kad i ko govori. Zna se čak i gdje ko od zvanica u džamiji sjedi. Svjedok sam ovome što pišem. Vrlo je zahtjevno biti imam u dijaspori. On je centar, ne samo vjerskih, nego i kulturnih događanja. Nerijetko obavljaju poslove i za koje nisu zaduženi.

Nekada će dočekati nečiju tetku na stanici jer efendija ima vremena. Baš kao da su svi drugi zauzeti, a efendija mora naći vrijeme za svakoga. Ali, efendija šuti, dura i ispunjava obećano. Posebno je to vidljivo u džematima u tranzitu. Tu svako svraća, ko treba i ko ne treba. Svi bi nešto vazili iako nije svačije kroz selo pjevati, što bi naši stariji kazali.

Upoznao sam iznimno pobožne ljude u džematima van domovine. Jedan od njih posti Davudov post, a naveče - duboko u noć, obavlja nafila-namaze. Kaže mi: “Ja volim Dragog Allaha”. Zastidio sam se pred snagom imana ovog čovjeka. Vjerovatno takvih ima i više. Našim ljudima vani fali džamija, ezan, munara.

Nije im teško na teravih-namaz putovati po 50–60 kilometara. Isto tako i dovoziti djecu u mekteb. Drugi mi kaže: „Ja se tačno bojim da nisam Dragom Allahu dosadan koliko zikrim.“ Rekoh mu da zikr Uzvišenom nikada neće dosaditi.

A gradnja džamija je posebna priča. Svi su tu za svoju džamiju. Posljednju takvu impresiju nosim iz džemata Kadr u Viner Nojštadtu (Wiener Neustadt) nedaleko od Beča. Allah dragi je počastio ovu generaciju muslimana, mahom Bošnjaka, da sagrade džamiju u tom džematu. Ovo se prvi put dešava u njihovom gradu.

Svi do jednog, u zemlji ili dijaspori, smo dužni pomoći im u gradnji džamije. Božije proviđenje je htjelo da dozvolu za gradnju dobiju pred sami ramazan tekuće godine. I to je kadr – sudbina ovih ljudi. Kako nas Kur’an Časni uči zrno dobra je posijano, a nagrada sedamstotina puta uvećana. Plodove će ubirati generacije koje ostaju i dolaze poslije nas.

I kako rekosmo na početku - dijaspora znači raspršivanje korijena. Bošnjaci su se potpuno ukorijenili u zemljama u kojima žive. Oni su lojalni građani i vidljivo dobri ljudi u sredinama gdje borave. O njihovoj dobroti i plemenitosti nerijetko govore ljudi iz zemlje domaćina.

Zato, ne treba nikoga čuditi što su tako dobro primljeni na kojem god komadu Allahove Zemlje da žive.

(Preporod.info)