Imamski poziv – ka novim horizontima

Piše: Senada Tahirović

U svakoj zajednici postoji vrijeme kada se ne govori o nekim temama jer nisu sazreli uslovi za to ili naprosto ne postoje adekvatni načini da se artikuliraju. Nekada se šuti jer bi govor o njima narušio postojeći osjećaj reda, bez obzira koliko taj red bio produkt inercije, a ne istinskog promišljanja.

Jedna od takvih tema je imamski poziv danas i upravo pod tim imenom je održan dvodnevni simpozij “Imamski poziv danas – obrazovni, institucionalni i društveni izazovi”, u organizaciji Muftijstva sarajevskog, Uprave za nauku i obrazovanje Rijaseta Islamske zajednice i Medžlisa Islamske zajednice Sarajevo.

Ne izvan sistema, nego baš iz njegova srca ovaj put se promišlja pitanje imama – od njihovog autoriteta do, mogli bismo reći, epistemološke granice tog plemenitog poziva u novom dobu.

Često ponavljana rečenica da je “imam osnovni subjekt Islamske zajednice” jeste retorički efektna, ali je pitanje koliko je za nas stvarna, posebno kada uzmemo u obzir činjenicu da ono što nazivamo “osnovnim” često ostaje bez osnovnih mehanizama zaštite, razvoja i institucionalnog priznanja.

Govor o imamu danas ne može se voditi unutar jezika koji je formiran za neka druga stanja, druge hijerarhije, drukčije odnose između značenja i moći. Simpozij je, u tom smislu, bio najmanje refleksija trenutnog stanja. Više institucionalna interpelacija: pokušaj da se ne govori samo o imamima već da se, u jeziku kojim govorimo o njima, sagleda i sam jezik Zajednice.

Ono što se desilo u ta dva dana se ne može i ne bi smjelo svesti na referate, već na otklon od dugogodišnje navike da se važna pitanja ostavljaju, s jedne strane, kuloarskoj sferi ili “parolama“– s druge, “unutarnjim procedurama”, “komisijama”, “nacrtima pravilnika”.

Umjesto toga, otvoren je prostor u kojem je Zajednica, makar privremeno, pristala da sebe vidi iznutra – ne samo iz vertikale već s ruba izvršne svakodnevnice, iz pozicije onih koji poziv žive, a ne samo određuju.

Ako smo, kako je to rekao reisul-ulema, “na početku jedne nove epohe”, onda to nije epoha u kojoj se stvari jednostavno mijenjaju, već koja traži preispitivanje samih pretpostavki.

Jer, imamski poziv se više ne može razumijevati kao statična funkcija u hijerarhiji, nego kao dinamičan odgovor na promjenjive društvene strukture, medijske logike, kulturne kodove i epistemološke pritiske. Imam nije proizvod strukture, već de facto njen test: pokazatelj koliko je jedna zajednica sposobna prenijeti značenje kroz vrijeme, bez gubitka njegovog uporišta, ali i bez fetišiziranja forme.

Pri tome ne treba zaboraviti da izazovi s kojima se imami suočavaju nisu uvijek izazovi vremena, nego često imaju “potpis strukture”. Posebno oni koji im ne ostavljaju prostor da se ravnopravno nose s novim okolnostima. Jer, često se zaboravlja da imam nikada nije bio figura koja samo predvodi namaz.

Danas, posebno. U imamskom pozivu skupila se tačka simboličke gustoće: nosilac značenja, komuniciranja, emocionalnog rada, digitalne pismenosti, duhovne konzistencije i društvene vidljivosti. Njegova uloga je postala višestruka, ali institucionalni narativ o toj ulozi je ostao prilično jednosmjeran. Iako ne zanemarujem da su i prethodne generacije imama imale vlastite teške izazove, u naše doba, jaz koji imami sve češće oslovljavaju odnosi se upravo na “grijeh struktura”, na neprepoznavanje, na operativnu tišinu koja ne korespondira s onim što oni vide.

Ako zaista prihvatimo sve što je ovim skupom otvoreno, a posebno uvide reisul-uleme o “novoj epohi”, tada neće biti prostora za odlaganje promjene. Čak ni za one koji, iz uvjerenja ili vlastitog iskustva, ne vide krizu ili smatraju da nije potrebna dublja transformacija. Takva inercija – uz pokoji dodatak ili administrativni stabilizator – više neće biti dovoljna.

Slika jednog džemata ili medžlisa ne može biti slika svih. Uglavnom, tu je negdje i polazište koje otvara temu “krize imamskog poziva” – jer sagledavanje iz jedne niše može biti legitimno za tu nišu, ali sigurno neće donijeti odgovore na širem planu. A sudeći po nastojanju organizatora ovog simpozija da se sagledaju iz različitih uglova, ideja je širi plan i vrlo konkretan cilj – pozicioniranje u novoj epohi.

No, ako danas otvoreno i govorimo o “krizi imamskog poziva”, ne smijemo je tražiti na terenu morala, motivacije ili pojedinačne odgovornosti. Jer, kriza ne nastaje tamo gdje smisla nema, već tamo gdje forma prestaje da ga prati. I zato se ne može rješavati interventno, partikularno i još manje nekim novim pravilnikom, već promjenom paradigme.

Upravo je to Simpozij učinio mogućim: da se o imamu ne govori više kao o “izvršiocu vjerskih aktivnosti”, nego kao o subjektu sa sopstvenom unutrašnjom logikom djelovanja. I tu se otvara ključno pitanje: da li je imam u našem sistemu zamišljen kao nosilac misije ili kao funkcionalni operater?

Ako je prva opcija, onda moramo redefinisati sve – od obrazovanja o imametu u medresama do evaluacijskih mehanizama. Ako je druga, onda moramo priznati da se već nalazimo u stanju u kojem se moramo boriti s formom koja se održava nauštrb značenja.

Zabrinjavajući trend, o kojem se skoro nikako ne priča, jeste da se preferiraju drugi pozivi unutar islamskog obrazovnog sistema, a da se imamski poziv prikazuje kao “drugi izbor”. Takav simbolički raspored vrijednosti ne proizvodi samo manjak kadra, već i dublju poruku o hijerarhiji značenja.

Ako mladim ljudima šaljemo poruke da je imamski poziv manje vrijedan i manje poželjan – kako možemo očekivati da ga kasnije nose s povjerenjem i samopouzdanjem?

To nas dovodi do još jednog izazova koji rijetko imenujemo – emocionalne iscrpljenosti, posebno ako imamo u vidu da je današnji imam, gotovo neprimjetno, postao i emocionalni nosilac zajednice. On je, uz muallimu, često prvi kojem se ljudi obraćaju u krizama.

Ali se institucionalna pažnja prema njegovoj emocionalnoj, socijalnoj i mentalnoj dobrobiti i dalje smatra luksuzom. To je konceptualni jaz: jer u zajednici koja sebe zasniva na značenju, onaj koji prenosi to značenje ne može biti ostavljen bez podrške. Bez nje, sve se pretvara u simboličku izvedbu.

Još jedno od važnih pitanja o kojem se jasno progovorilo jeste disperziranost stvarnosti. Ne postoji univerzalni imam, jer ne postoji univerzalni džemat. Sve drugo su reduktivne iluzije. Nije isto biti imam u sarajevskom naselju, u povratničkom selu, u dijaspori ili u gradskoj sredini koja se simbolički raspada u susretu sa sopstvenim pluralizmom.

Zato je pokušaj unifikacije često kontraproduktivan – ne zato što ne postoji potreba za standardima, već zato što standard ne može zamijeniti razumijevanje. U tom kontekstu, pitanje klasifikacije imama i džemata nije tehničko – već duboko konceptualno.

Kriza nastaje kada ne vidimo tu realnost. Zato je pitanje klasifikacije, koje se često pojavljuje u institucionalnim diskusijama, tek simptom dublje nelagode: želje da se ono što je višeznačno svede na jednu metriku. Ali, ako Zajednica želi biti vjerodostojna, mora naučiti živjeti s pluralizmom bez fragmentacije. Ne zadržati ljude na jednom narativu, već održati zajedništvo unutar narativa koji se neprekidno transformiraju.

Simpozij nije nudio rješenja, nije mu to ni bio zadatak jer je otkrivanje rješenja stvar dužeg procesa. Ali je učinio nešto važnije: dao je prostor, pa ako hoćete i dozvolu, da se postave pitanja i pokušaju dati odgovori, da se otvorenije razgovara – i da se to ne shvata kao destabilizacija, već upravo suprotno. Nema “revolucije”, nema ad hoc rješenja. Umjesto toga, razumijevanje same potrebe za promjenom i procesnosti promjene.

Ako to shvatimo ozbiljno, onda ćemo znati da Simpozij nije pokušaj inicijative, već početak ozbiljnog redefinisanja u skladu s onim što nam neminovno dolazi. U tom smislu smo mogli naučiti da promjene ne traže samo institucionalnu snagu ili pojedinačnu, ličnu, hrabost, već da je nužno i otvoreno i dublje razumijevanje problema i njegova jasna artikulacija, bez straha od paušalnih ocjena.

Stoga, iako je inicijalan, Simpozij nam je već otvorio vrata promišljanja te nam ponudio mogućnost da nepovratno pomjerimo staru i rigidnu granicu između puke funkcije i propisa i temeljno važnog poziva imama. Sada ostaje samo da se na tome radi, kao zavjet i obaveza, ne samo prema nekim našim budućim imamima nego i prema budućim generacijama džematlija.

(IIN Preporod)