Nije bošnjaštvo promašeno, promašeni ste vi koji bošnjaštvo negirate

Piše: Enver Išerić

Ništa nas ne može iznenaditi. Toliko je destruktivnih, a obrazovanih pojedinaca, od kojih društvo ima samo štetu, a njihovo obrazovanje čak ni njima ne može koristiti. Tako se ovih dana na portal Novosti pojavio članak Sinana Gudževića, u kojem predstavlja novu knjigu Tarika Haverića "Bošnjaštvo kao promašen projekt".

Kaže autor ovoga teksta da se "Haverićeve knjige ne bave samo strahotama, nego i srozanostima i sramotama koje su nastale u strahotama i ostale iza njih. Jedna od tih srozanosti je i politički projekt bošnjaštva."

Nevjerovatna je ova tvrdnja. Da li to znači da Haverić negira pravo jednom narodu da sam odredi svoje ime? Ako on to naziva srozanošću u strahotama rata, onda se takav zaključak može izvesti i to bez bilo kakvih dilema.

Kaže autor navedenog članka za Haverićeve knjige da je “svaka od pet knjiga polemička po tonu, izrazu i sadržaju. A da li će i biti dio polemike, to zavisi od polemičara.”

Ja, iskren da budem, nisam čitao Haverićeve knjige, ali nakon ovoga teksta, ne bih ni trošio dragocjeno vrijeme za koje ćemo biti pitani, na knjige koje po svom sadržaju ne nude ništa korisno. Kaže Sinan Gudžević da “znamo da on (Haverić) neće imati dostojna rivala za raspravu. Jer se u svakoj on strogo drži naučnih načela i nijedna od njih ne odstupa ni od težnje za istinom ni od spremnosti za raspravu".

Ja nemam namjeru polemizirati niti sa Gudževićem, a niti sa Haverićem, a i da hoću, ne mogu, jer, da bih polemizirao, morao bih pročitati tu njegovu knjigu koju je nazvao "Bošnjaštvo kao promašen projekt". Sam naslov njegove knjige govori da je njegova knjiga promašena. Ali možda i nije. Možda je baš on tu temu i tu svoju knjigu usmjerio tamo gdje je naumio. A možda Haverić i nema dostojnih polemičara za raspravu upravo zbog samog sadržaja njegovih knjiga, i zbog izostanka naučnih načela kojima bi trebao da se rukovodi prilikom izvođenja određenih zaključaka.

Ja želim samo da ukažem na potpuno pogrešne i zlonamjerne Haverićeve tvrdnje, a koje, prenosi Sinan Gudžević. Nije ništa sporno u tome što je, kako tvrdi Gudžević, Haverić "u diskusiju uvodio stavove ljudi koji su uglavnom bili ili su još važni, imali su ili još imaju vlast ili neki ugled, ili barem poznatost u društvu, a najčešće su imali sve to."

Vlast i ljude na vlasti, odnosno njihove postupke treba kritikovati, ako za to postoji osnov, odnosno održiva argumentacija. Ali izmišljati određene stvari i kritikovati ljude samo zbog toga što su “važni, imali su ili još imaju vlast ili neki ugled, ili barem poznatost u društvu” je u ravni sa nekom ljudskom slabošću, nedostatcima ili bolešću, koju bi Haverić, kao filozof, morao znati definirati bolje nego što bih ja to mogao učiniti.

Haverić tvrdi da zamjena imena Musliman u ime Bošnjak u septembru 1993. godine, "nije došla 'iznutra', nego je došla kao ustupak međunarodnoj zajednici u času kad ova traži da se Muslimani izjasne o Owen-Stoltenbergovom planu o podjeli Bosne i Hercegovine na tri etničke države. Ako bi oni taj plan prihvatili, onda Zapad ne bi dopustio da se pod njegovim pokroviteljstvom stvori neka republika koja bi u imenu imala pridjev muslimanska. Promjena nacionalnog imena Muslimani u Bošnjaci, koliko god kasnije bila prikazivana kao trijumf u ostvarivanju nekakvih davnih težnji, bila je pregovarački uslov, to jest diktat za slučaj hipotetičke realnosti."

Prema Haverićevoj tvrdnji, Zapad bi dopustio muslimansku državu, ali pod uslovom da se samo formalno tako ne zove. Zato su tražili da se Muslimani preimenuju u Bošnjake. Eto, taj Zapad, o kojem Haverić govori, nije znao da, i u slučaju promjene imena naroda, to ne mijenja pripadnost islamu kao religiji.

Kontradiktornost Haverićevih tvrdnji vidljiva je i iz njegove tvrdnje da promjena imena naroda bio pregovarački uslov Zapada i njegove tvrdnje da je muslimansko političko rukovodstvo imalo namjeru da stvori muslimansku državu, ali da ta namjera nije mogla biti biti osnov za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, jer se takva namjera profilirala tek kasnije, godinu i po dana nakon početka srpske ekspanzionističke agresije, ali je Miloševićevim nacional-socijalistima i njihovim današnjim nasljednicima dala “alibi o kojem su mogli samo sanjati”.

Znači, imali su, kakao tvrdi Haverić, predstavnici Bošnjaka namjeru stvoriti muslimansku državu i prije promjene imena u Bošnjak, a na drugoj strani tvrdi da je po Owen-Stoltenbergovom planu trebalo da se na području Bosne i Hercegovine stvore tri države, od kojih je jedna trebala da bude muslimanska, odnosno bošnjačka.

Dalje Haverić tvrdi da “uvođenje novog imena suštinski je značilo odustajanje od bosanskohercegovačke laičke države, što je za Bosnu i Hercegovinu pogubna staza koja vodi u nered i u pustoš”.

Zar nije logičniji zaključak da je zadržavanje imena “Muslimani” više značilo približavanje teokratskoj – laičkoj državi, a udaljavanje od laičke-sekularne države, nego što se to približavanje vrši imenom Bošnjaci? Pa i ako bi bila tačna ova Haverićeva tvrdnja, onda za “odustajanje od bosanskohercegovačke laičke države” nisu krivi Bošnjaci koji su promijenili ime, već Owen-Stoltenbergov plan, po kojem je trebala da se stvori muslimanska država.

Opravdano je postaviti pitanje šta je cilj ovih Haverićevih tvrdnji. Možda trebaju da doprinesu “pomamnoj” hajci na Bošnjake- muslimane u Bosni i Hercegovini, koje Milorad Dodik želi optužiti i predstaviti kao prijetnju kršćanima, a radi ostvarenja ratnih ciljeva-podjele države Bosne i Hercegovine.

Gudžević navodi da “Haverić, na tom istom mjestu, podsjeća da se vrh Islamske zajednice odlučno protivio toj promjeni. I zaključuje kako je bliže istini da današnji Bošnjaci ime Bošnjaci oni sami nikad nisu ni zahtijevali, jer im je bilo lagodnije da pripadaju transnacionalnoj zajednici muslimana.”

Ne zna Tarik Haverić, a čini mi se ni Sanin Gudžević, da Bošnjaci, i pod tim imenom, ali pod bilo kojim drugim imenom, koji pripadaju islamu kao religiji, samim tim pripadaju i transnacionalnoj zajednici muslimana. Osnov pripadanja islamu, kršćanstvu, katoličanstvu ili bilo kojoj drugoj vjerskoj zajednici (transnacionalnoj zajednici) nije pripadnost narodu ili naciji, a još manje ime tog naroda ili nacije, već pripadnost baš određenoj religiji.

Kaže Gudžević da “cijela knjiga je katalog nacionalističkih mistifikacija, izmišljotina i izgovora za nerad i isključivanje truda za modernizacijom. Taj katalog ponekad liči na onu knjigu sa spiskom bolesti koju imaju ljekari, s tim da je svakoj dodat uglavnom komentar, ovdje anamneza, ondje dijagnoza.” Možda je to tako. Ali da li su anamneze pouzdane i dijagnoze tačne. Da li je potrebno izvršiti anamnezu i dijagnozi i autora te knjige?

Haverić optužuje Aliju Izetbegovića i bošnjačko političko rukovodstvo za cilj, koji naziva mutnim, kako on kaže, “očuvanje muslimanskog naroda, onoga istog koji je i politikom svoga rukovodstva te iste godine bio doveden na rub biološkog istrebljenja.”

Nazivati nastojanja da se očuva jedan narod, kojem je prijetilo potpuno uništenje, mutnim, i optuživati rukovodstvo tog naroda na dovođenje tog naroda na rub biološkog istrebljenja je potpuno suludo. Kao da Alija Izetbegović i tadašnje rukovodstvo nisu činili napore da spriječe uništenje tog naroda od dvostruke agresije na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake nad kojima je izvršen i genocid.

U biografiji Tarika Haverića piše da je od 1993. do 1999. godine upisan kao doktorant na Univerzitetu Paris X – Neanterre. Znači, baš u periodu kada su Bošnjaci vodili odlučujuću bitku za svoj opstanak, i baš one godine kada su Bošnjaci vratili svoje staro ime. Školovao se tada Tarik Haverić, da bi Bošnjacima mogao prodavati maglu i da bi ih mogao optuživati za sve i svašta. Nije još samo rekao da su Bošnjaci sami sebe i svoju državu napadali, ali ako ih je rukovodstvo “dovelo do ruba biološkog istrebljenja”, onda to suštinski značilo isto.

I na kraju, umjesto što nam Tarik Haverić objašnjava ko smo mi i kako bi se trebali zvati, bilo bi bolje da objasni kako je moguće da doktor političkih nauka predaje pravne predmete na Pravnom fakultetu u Zenici (2007.-2012. godine) i odakle baš te 1993. godine Tarik Haverić u Parizu.

Baš tih najtežih i ratnih godina, kada su svi oni koji su voljeli svoju domovinu, a živjeli u inostranstvu, došli da je brane od agresora, a mnogi od njih su dali i svoje živote. Mi se možda kao društvo i nalazimo u ovakvom stanju, zbog toga što smo dopustili onima koji nisu branili ovu državu, da zauzimaju značajne društvene položaje, i uz to misle da su “pokupili svu pamet svijeta”.

Umjesto što piše o “Bošnjaštvu kao promašenom projektu”, ja mu, kao doktoru filozofije, preporučujem da dobro prouči djelo uglednog filozofa Rasima Muminovića “Zarobljeni um”.

Neka nama Bošnjacima niko ne drži predavanja o tome ko smo bili, ko smo sada i ko bi trebali biti i kako bi se trebali zvati. Svoja filozofska znanja i zvanja usmjerite i koristite za objašnjenje postojanja, morala i budućnosti ljudi koji, kako reče jedan profesor, nisu niko i ništa.

A osim toga, pokušajte s filozofskog aspekta pomoći ovom društvu da krene naprijed.

Ne bi malo kritike bilo viška i nosiocima vlasti iz stranke kojoj i sam Tarik Haverić pripada. Ili se kod toga filozofiranje zaustavlja i postaje nemoćno, kod silnih pogrešaka upravljanja državom. A možda je stav filozofije da se "svoji ne kritikuju, posebno ako su na vlasti!?

(Preporod.info)