Turčalo: Na trenutne izazove odgovoriti sinergijom društvene i političke elite
Dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu prof. dr. Sead Turčalo izjavio je da je na trenutne političke izazove i napade na državnost Bosne i Hercegovine moguće odgovoriti sinergijom društvene i političke elite, koja je spremna slušati puls građana bez slijeđenja niskih, populističkih poriva.
U razgovoru za Preporod.info povodom 1. marta - Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine Turčalo je, između ostalog, govorio o ključnim koracima koji su potrebni da se očuva suverenost i integritet države, "crvenim linijama" koje se ne smiju preći, međunarodnom utjecaju na politička dešavanja u našoj zemlji, načinima na koje obrazovanje može doprinijeti jačanju državnosti i demokratskih institucija, i drugim pitanjima.
Potrebne strategije koje su inovativne i imaju vizionarski pogled na budućnost
Preporod.info: U kontekstu trenutnih političkih izazova i napada na državnost Bosne i Hercegovine, koji dolaze prvenstveno iz entiteta RS, koji su ključni koraci potrebni da se očuva suverenost i integritet države, koje su to "crvene linije" koje se ne smiju preći?
Turčalo: Imajući u vidu iskustva agresije i organiziranog oružanog nasilja protiv Bosne i Hercegovine prije 32 godine, hoću da vjerujem da je mir istinska vrijednost za sve. Ovo govorim zbog činjenice da ugrožavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta bi moglo imati miran ishod samo u situaciji kada ne bi postojala efektivna opozicija takvoj opciji u integrativnim političkim opcijama i društvenim akterima u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je ta opcija manje izgledna, dok je pristup onome što ja nazivam "unutrašnja secesija", a što trenutni entitetski predsjednik praktični "vlasnik" političkog i društvenog života u RS naziva "samostalna Republika srpska u okviru dejtonske Bosne i Hercegovine" ono što se provodi planski, testirajući granice tolerancije i unutrašnjih aktera i međunarodne zajednice. A te granice ili "crvene linije" se pomjeraju od 2006. godine do danas sve lakše.
Usvojeno je niz zakona, zaključaka, deklaracija koje su pomjerale te granice te uprkos činjenici da su zakoni anulirani od strane Ustavnog suda BiH ili visokog predstavnika oni su bili način da sadašnji entitetski predsjednik, Milorad Dodik, testira da li mu takvo ponašanje može nanijeti političku štetu. Politička šteta koju je pretrpio zbog toga na međunarodnom planu je zanemariva, dok na unutrašnjem planu do nje nije ni došlo. Koristeći vješto referendumsku i secesionističku retoriku 2011. isposlovao je strukturni dijalog o pravosuđu koji je završen odlaskom stranih sudija i tužilaca i potpunom političkom hegemonijom nad pravosuđem u Bosni i Hercegovini koje nikada nije bilo manje neovisno. Tada je već pređena crvena linija.
Pet godina kasnije, 25. septembra 2016. godine, u entitetu Republika srpska održan je referendum, nakon odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o proglašenju 9. januara dana Republike srpske neustavnim. Građani su se izjašnjavali o pitanju "Podržavate li da se 9. januar obilježava i slavi kao dan Republike srpske?" uprkos činjenici da je Ustavni sud najprije donio privremenu mjeru, a kasnije utvrdio da odluka o referendumu nije u skladu s Ustavom BiH i poništio rezultate, obilježavanje je nastavljeno. Ponovno je pređena crvena linija bez posljedica.
Trenutni zamah u prelasku još jedne crvene linije kojom bi se definitivno zaokuružila prva faza "unutrašnje secesije" i obesmislio suverenitet Bosne i Hercegovine je pitanje državne imovine i pozicije stranih sudaca u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko ne želi ili nema spoznajnih kapaciteta može ta pitanja promatrati kao odvojena. Radi se o povezanim pitanjima. Dosad je entitet RS bezuspješno donosio zakone o državnoj imovini koji su proglašavani neustavnim od strane Ustavnog suda ili anulirani od visokog predstavnika. Onda se entitetska vlast u RS odlučila za drugačiji pristup. Otvorila je pitanje Ustavnog suda i zajedno je destruktivna osovina Milorad Dodik - Dragan Čović najavila da Ustavni sud treba reflektirati etnokratski način odlučivanja.
Ukoliko bi se pristalo na bilo koji način da pitanje stranih sudija bude rješeno na način kako se to dogodilo kroz strukturni dijalog u pravosuđu te se uvede princip "legitimnog predstavljanja" a konsekventno tome i etničkog odlučivanja onda bi sljedeći korak bio da se u proceduru pusti novi entitetski zakon o državnoj imovini koji bi tako rekonfiguriran Ustavni sud Bosne i Hercegovine ocijenio usklađenim s Ustavom. Imajući u vidu da državna imovina predstavlja institucionalno oličenje države, i usko je povezana s njenim suverenitetom, to bi značilo desuverenizaciju Bosne i Hercegovine.
U međunarodnom pravu, državni suverenitet je temeljni princip, kao što je navedeno u Povelji Ujedinjenih naroda. Ovaj suverenitet se proteže i na kontrolu nad državnom imovinom. Državna imovina, uključujući teritorijalnu imovinu (poput zemljišta i prirodnih resursa), je pod isključivom jurisdikcijom države. U savremenom geopolitičkom kontekstu državna imovina može biti značajan element nacionalnog suvereniteta. Kontrola nad prirodnim resursima, strateškom imovinom i kritičnom infrastrukturom se posmatra kao manifestacija suvereniteta države. I ovdje treba napomenuti da je i povezivanje pitanja suvereniteta Bosne i Hercegovine i činjenice da u Ustavnom sudu sjede strane sudije, lažno pitanje. Važno je napomenuti da prisustvo stranih sudaca u Ustavnom sudu nije anomalija niti indikator smanjenog suvereniteta. Samo na evropskom kontinentu, pored Bosne i Hercegovine imate pet država u čijim sudovima sjede stranci. Na svakom kontinentu imate države u čijim ustavnim i drugim sudovima sjede stranci. I niko ne tvrdi da te države nisu suverene ili su manje suverene nego one u kojima to nije slučaj.
Preporod.info: Na koji način odgovoriti na ove izazove?
Turčalo: Na ove izazove moguće je odgovoriti sinergijom društvene i političke elite koja je spremna slušati puls građana bez slijeđenja niskih, populističkih poriva. Potrebno je iz temelja preispitati i obnoviti politički pristup onih opcija koje su strateški opredjeljene prema suverenoj, nezavisnoj i inkluzivnoj državi, demokratskoj a ne etnokratskoj.
Potrebno se pomaknuti od strategije koja je defanzivna i reaktivna, prema strategijama koje su inovativne i imaju vizionarski pogled na budućnost. Oslanjati se na vlastite snage uz saradnju sa strateškim međunarodnim partnerima. Takve strategije trebaju obuhvatati ekonomske, kulturne i obrazovne aspekte, a sa susjedima se potrebno angažirati iz perspektive koja je usmjerena na državne interese. Ti odnosi ne smiju biti svedeni na međuetničke, već moraju biti isključivo zasnovani na međudržavnim osnovama.
Preporod.info: S obzirom na to da su u rukovodstvu RS, a time i na državnom nivou, osobe koje nisu podržavale nezavisnost Bosne i Hercegovine ni 1992. godine, kako to utječe na trenutnu političku dinamiku i napore za izgradnju stabilne države?
Turčalo: Trebamo imati u vidu da kada se radi o entitetu RS ne postoji politička opcija koja ima kapacitet biti pozicija a da je podržavala i afirmirala nezavisnost Bosne i Hercegovine 1992. godine ili da to radi trenutno. Isto tako treba biti svjestan da osim političke opozicije među strankama sa sjedištem u entitetu Republika srpska nema stranke koja je ideološka opozicija trenutnoj vlasti. Ono gdje postoji razlika jeste u stepenu destruktivnosti naspram političkih procesa i političke dinamike u Bosni i Hercegovini.
Politička dinamika u Bosni i Hercegovini je u znatnoj mjeri određena time da imamo sučeljavanje aktivne i reaktivne politike, dok naprimjer entitetski predsjednik RS vodi politiku - ostalima se ona dešava, izuzimajući HDZ BiH koji maksimizira svoju korist iz ovog sučeljavanja aktivne i reaktivne politike uz minimalno investiranje vremena i resursa. Osim toga, napori u izgradnji stabilne države su otežani činjenicom da odbijamo spoznati da je izgradnja države višegeneracijski poduhvat, te često na to gledamo kroz prizmu koja je slična onoj kojom ljudi koji ulaze u biznis žele preko noći postati bogataši. Potrebno je da shvatimo da izgradnja države jeste neprekidan proces koji traži da anticipiramo izazove i preveniramo ih umjesto da samo na njih odgovaramo kada se dese.
Taj proces traži da graditelji države, a historijski gledano izgradnja države je bila uvijek elitistički poduhvat, budu moralni, poštuju pravne norme i principe i daju prednost općem dobru nad svojim ličnim profitom, daju prednost znanju nad svojim subjektivnim impresijama.
To u suštini znači da na izazove izgradnje države mogu odgovoriti oni koji su moralni, poštuju pravo, teže socijalnoj pravdi, uvažavaju znanje umjesto ličnih impresija, sposobni su da daju prednost legitimnim političkim, sigurnosnim i ekonomskim interesima građana nad svojim emotivnim i suženim razumijevanjima svijeta koji ih okružuje.
Diskurs proizvodi političku stvarnost
Preporod.info: Dejtonski mirovni sporazum našoj domovini je donio mir, ali i nametnuo određene okvire koji, prema mišljenju mnogih, ograničavaju punu nezavisnost Bosne i Hercegovine. Kako ocjenjujete utjecaj Dejtonskog sporazuma na političku i društvenu strukturu zemlje danas?
Turčalo: Mi ne bismo imali problem s Dejtonskim mirovnim sporazumom da nemamo političke aktere koji i dalje slijede ratne ili predratne ciljeve. Činjenica je koja se svakodnevno potvrđuje riječima zvaničnika iz Republike Srbije, entiteta Republika srpska ili prosrpskih političkih opcija u Crnoj Gori da žele takozvani "Srpski svet". Duboko je pogrešno zanemarivati takvu retoriku i odbacivati je kao nešto što je na nivou riječi.
Moramo biti svjesni da diskurs proizvodi političku stvarnost, a ona se ne proizvodi preko noći već iz riječi i ideja koje kroz konkretne političke akcije, kakvo je naprimjer sinhroniziranje strateških zakona i javnih politika između entiteta Republika srpska i Srbije, dobijaju svoje obrise. Na isti način se pojavljuje jedan modificirani cilj predratne politike HDZ BiH koji je 9. februara 1992. godine bio definiran u Livnu u formi referendumskog pitanja "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?", a podrazumijevao je da Bosna i Hercegovina bude federacija sastavljena od etničkih kantona za Hrvate, Muslimane i Srbe.
Cilj je bio da suverenitetom etničke grupe ostvaruju svoja prava unutar odgovarajućih kantona i razgraniči distribuciju prava i obaveza između etničkih kantona i federacije. Ako kontekst nekih trenutnih zakonskih prijedloga i političkog diskursa zvaničnika HDZ-a BiH i RH proširimo na ovaj način onda vidimo da ta ideja nikada nije ostavljena postrani. Sam Dejtonski sporazum, odnosno njegov Aneks 4 ima dovoljno duha koji može prevazići etnokratski okvir ukoliko bi se napustili ovi ciljevi, a istovremeno svi akteri uključujući i bošnjačke političke snage i one koji sebe politički definiraju izvan etničkioh okvira prihvatili inkluzivni karakter Bosne i Hercegovine poštujući identitet svakog od nas ovdje. To podrazumijeva da prihvatimo da je inkluzivna država neodvojivo povezana sa slobodom svakog njezinog pojedinca, da daje prednost individualnom nad kolektivnim, istovremeno štiteći kolektivna prava.
Empirijski je dokazivo da tamo gdje se poštuju individualna prava zaštićen je i kolektivitet, dok tamo gdje je prednost data kolektivitetu individualna prava su narušena. Dovoljno je samo pogledati presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Bosne i Hercegovine. Individualna sloboda je kamen temeljac naprednog društva i zbog moramo njegovati liberalne vrijednosti.
Preporod.info: U tom, ali i drugim kontekstima, kakav je i koliki međunarodni utjecaj na politička dešavanja u našoj zemlji? Kome smo i zašto u fokusu, ako jesmo? Za budućnost države, da li je to štetno ili korisno?
Turčalo: Mi imamo neku vrstu sindroma neuobičajene važnosti. Smatramo da se svjetski lideri bude i odlaze na spavanje misleći o Bosni i Hercegovini, smatramo da se geopolitički igre ciljano odvijaju i usmjeravaju u prostoru Bosne i Hercegovine. Izbjegavamo da shvatimo da smo najčešće prostor tih igara kao kolateralna šteta a ne stvarna meta. Pojavljujemo se kao kolaterala jer smo promišljanje geopolitike sveli na mikro nivo. Entitezirali smo i kantonalizirali politički um, a zanemarili veliku sliku svijeta. Taj pogled i promatranje velike slike svijeta kao maloj državi nam je neophodan kako bismo na vrijeme mogli predviđati koji geopolitički razvoji događaja nas mogu dovesti do toga da budemo kolateral tih događaja. Umjesto toga, često očekujemo da međunarodna zajednica to treba raditi za nas.
Jasno je da unutar međunarodne zajednice, ne samo da ne postoji politička strategija već da će autonomno djelovanje mnoštva aktera i centara moći unutar međunarodnih struktura u BiH dovesti da toga da se djelovanje te međunarodne zajednice čini destruktivnim ili najblaže rečeno ne konstruktivnim po interese Bosne i Hercegovine.
Drugi problem je da i međunarodni akteri idolopoklonički prihvataju da ovakva forma političkog sistema koja je proizvedena organizoranim oružanim nasiljem i agresijom na BiH i duboko diskriminatorna jeste jedina forma egzistencije države.
Rješenje - kombinacija idealističkog i realpolitičkog pristupa
Preporod.info: Koja su, po Vašem mišljenju, moguća rješenja za prevazilaženje trenutnih političkih i drugih podjela unutar Bosne i Hercegovine? Kako možemo raditi na izgradnji inkluzivnijeg i stabilnijeg društvenog i političkog sistema?
Turčalo: Razmatranje izlaska iz sadašnjeg stanja i govor o budućem smjeru Bosne i Hercegovine treba biti kombinacija idealističkog i realpolitičkog pristupa. Suočeni smo s realnošću da su agresija i period nakon nje obilježeni politikama koje ciljaju prikazati Bosnu i Hercegovinu kao strano tijelo u percepciji većine etničkih Srba u entitetu Republika srpska te Hrvata u područjima u kojima dominira HDZ BiH. Ovo predstavlja suštinski projekt isključivanja Bosne i Hercegovine iz umova i emocija ovih ljudi kroz generacije. Promjena ove paradigme može se postići samo kao projekt nove generacije, bez očekivanja brzih rješenja. Postojeća situacija, koja podrazumijeva očekivanja brzih rješenja, rezultat je 32 godine iscrpljenosti ljudi koji vide rješenje u prekidu veza s društvom i državom, odnosno odlasku iz zemlje.
Pored dvije dominantne antisuverenitetske politike, na ovu situaciju utiče i nedostatak vizije kod političkih snaga sa sjedištem u Sarajevu o tome šta je državni interes i kakvu državu žele. Odsustvo vizije i reaktivnost umjesto proaktivnog oblikovanja političke agende rađa frustraciju i pothranjuje mentalitet gubitnika.
Budućnost Bosne i Hercegovine kao konsolidovane demokratije zahtijeva oslobađanje države iz stanja zarobljenosti, s prvim korakom vraćanja povjerenja građana u institucije.
Povjerenje je moguće vratiti kroz društvenu i političku elitu koja slijedi najviše moralne i etičke standarde, koja daje prednost vladavini zakona nad vladavinom ljudi, koja daje prednost znanju nad 'stranačkim i liderskim jednoumljem'. Ukoliko ta elita nije takva, ona delegitimizira sebe i institucije, čime se u konačnici delegitimizira i sama država. Depolitizacija institucija je često spominjana, ali rijetko primijenjena praksa. Kada dođu na vlast, političke opcije često vide politizaciju institucija kao način očuvanja moći, čime se samo mijenja politički vlasnik institucija, a osnovna funkcija ostaje nepromijenjena. Ono što sam naveo predstavlja ključ za prelazak iz formalne u stvarnu suverenost Bosne i Hercegovine.
Za potpunu konsolidaciju stvarne suverenosti, u budućnosti će biti potrebno kreirati ustavnopravni okvir koji će osigurati zaštitu dogovorenog seta etničkih/nacionalnih prava, uz eliminaciju mehanizama blokade koji trenutno ometaju funkcionisanje države. Ova promjena će vjerovatno izazvati intenzivan unutrašnji politički sukob, uz potrebu za međunarodnom podrškom. S druge strane, ostanak u trenutnom statusu quo, uz secesionističke politike, dugoročno može dovesti do drugih oblika konflikta. Buduća unutrašnja politika morat će biti popraćena proaktivnijim vanjskopolitičkim djelovanjem, kako formalnim, tako i neformalnim.
Zavaravanje da međunarodna zajednica ima moralnu odgovornost prema Bosni i Hercegovini zbog prošlosti zanemaruje činjenicu da u međunarodnoj politici moral često ne postoji kao općepriznata kategorija. Uprkos pesimizmu, sigurno je da će Bosna i Hercegovina nastaviti postojati kao država unutar svojih trenutnih granica. Historija je pokazala da je Bosna i Hercegovina, uprkos velikodržavnim ambicijama koje je okružuju, ostala zaseban geopolitički entitet.
Preporod.info: Nedavno je Fakultet političkih nauka bio domaćin pomoćniku državnog sekretara SAD za Evropu i Evroaziju Jamesu O'Brienu, čije su poruke koje je poslao odjeknule, ne samo u našoj zemlji, nego i u regiji. Jedan je to od uspješnih projekata FPN-a koji predvodite. Šta zaista Fakultet, ali i šira akademska zajednica, mogu uraditi na rješavanju problema o koji smo govorili? Kako obrazovanje može doprinijeti jačanju državnosti i demokratskih institucija?
Turčalo: U nekom idealnom razumijevanju pozicije akademske zajednice, ona bi trebala značajno utjecati na društveno-političku agendu, aktivno je kreirajući i oblikujući strategije djelovanja. Trebala bi biti i kritički korektiv političkim akterima. Tu se, naravno, suočavamo s činjenicom da kritika treba biti prihvaćena kao afirmacija tih aktera na način da koriste te kritike kako bi unaprijedili svoje djelovanje, ispravljajući greške.
Umjesto takvog pogleda na kritiku, najčešće imamo situaciju da se akademska kritika razumijeva kao političko oponiranje, pa se odnos politike i akademije svodi na to da se politika igra ideoloških komesara u akademskoj zajednici, dok neki dijelovi akademske zajednice rado postavljaju i ojačavaju te ideološke okvire, ne shvatajući da na taj način urušavaju i sebe i širu zajednicu.
Istraživanja koja provodi akademska zajednica trebala bi doprinijeti oblikovanju strategija i donošenju odluka na osnovu empirijskih činjenica umjesto na osnovu impresija pojedinaca. Naravno, ne možemo očekivati da akademska zajednica može utjecati na čitalačku kulturu političkih aktera niti na to da rezultate istraživanja pretvaraju u strateške dokumente, umjesto da ih često svode na površne, a ponekad i populističke poduhvate. Bilo bi sjajno vidjeti da akademska zajednica pokazuje više volje i želje za intervenciju u javne politike. Mi kao Fakultet smo, u proteklih nekoliko godina, angažirani s Vladom Kantona Sarajevo upravo u tom području, kreirajući Strategiju medijske i informacijske pismenosti, a poslije i Strategiju prema mladima Kantona Sarajevo.
Neophodna su nam značajna ulaganja u obrazovanje, koja su fundamentalno ključna za otvaranje puta transformacijskim promjenama i jačanju države i društva. Uprkos našoj sve češćoj praksi pretpostavke da znamo sve bez posjedovanja pravog znanja, što sužava naš osjećaj nade, pravi potencijal obrazovanja seže daleko izvan pukog stjecanja informacija. Ono igra ključnu ulogu u demokratizaciji društava, promovirajući kulturu kritičkog razmišljanja, empatije i informiranog građanstva.
Obrazovni sistemi koji naglašavaju vještine kritičkog razmišljanja opremaju pojedince sposobnošću da preispituju prevladavajuće norme, izazivaju nepravedne strukture i predlažu inovativna rješenja. Ovaj kritički način razmišljanja je esencijalan i za jačanje državnosti i demokratskih institucija.
(Preporod.info)
