Džemat je potreba koja ispunjava potrebe

Na prvoj hutbi nakon dolaska u Medinu, Allahov Poslanik, a.s., je nakon upozoravanja ljudi u pogledu kratkoće i prolaznosti ovog svijeta i izvijesnosti Ahireta rekao: Ko želi da se džehennema spasi, neka to čini makar i sa pola hurme. A ko nema ni to, onda neka izgovori neku lijepu riječ. Nagrada za svako dobro djelo je od deset do sedamdeset puta veća od učinjenog djela. (Siretu Ibn Hišam 1/500.)

Analizirajući dostupne hadiske zbirke i druga djela koja sadrže Poslanikove govore, poput ovog kojeg sam prenio, vidljivo je da su oni bili kratki i konkretni. Analizirajući naše današnje govore i tekstove o vjeri, vidljivo je da su, obično, dugi i opširni. Jedan od mogućih odgovora na pitanje zašto je ovako kako je, mislim da leži u činjenici da je Poslanik imao slušateljstvo koje je čekalo da mu se kaže šta treba raditi, dok mi danas čekamo da čujemo o čemu ćemo pričati i diskutovati.

Onom ko nam održi predavanje o vrijednosti lijepe riječi ili vrijednosti uklanjanju prepreke s puta, rado ćemo dati hediju i uslikat se za facebook s njim, dok onome ko nam lijepu riječ svakodnevno upućuje ili prepreku s puta uklanja urijetko i kafu platimo.

U govoru kojeg od Poslanika, a.s., prenosi Enes ibn Malik, r.a., kaže se, između postalog: "Blago onome ko se zabavi svojim mahanama, pa ne istražuje mahane drugih ljudi. Blago onome ko dijeli svoj imetak stečen na pošten način, ko sjedi sa učenim i mudrim ljudima i ko se druži sa siromašnim i ubogim svijetom. Blago onome ko ima lijepu narav i čistu savjest i od čijeg zla su sigurni drugi ljudi. Blago onome ko dijeli višak svog imetka, ko se suzdržava suvišnog govora i ko se drži sunneta i čuva novotarija u vjeri.'" (Subhul E'aša 1/213, Džemheretu hutabil 'areb 1/153)

Jedna od novotarija koja je po meni opasnija od mnogih koje nam se predočavaju u ovom vremenu jeste korištenje vjere, vjerskog duha i zanosa u nacionalne i političke interese. Zapostavlja se suština vjere u korist forme.

Podsjećam na predaju: Namaz u džematu je bolji od namaza pojedinca dvadeset sedam puta! 

Vjera nas upućuje na džemat i zajednicu a fin vjerski odgoj garantuje dobro funkcionisanje i napredak zajednice. 

U knjigama je zabilježeno da je Ibrahim, a.s. jako volio goste i uvijek je pozivao druge da zajedno jedu. Jednog dana je htio da jede, međutim bio je sam. Zbog toga izašao je iz kuće. Izvan kuće je vidio jednog starca koji je nosio drva. Tražio je od njega da mu se pridruži da zajedno jedu. Starac je prihvatio, ali kada je počeo jesti nije spomenuo Allaha. Ibrahim a.s. kada je vidio postupak starca naljutio se. Starac je primijetio da je Ibrahim a.s. ljut pa mu je rekao: "Ja sam ateist i ne obožavam Boga." Zatim je napustio Ibrahima i otišao je. Na to je Ibrahim primio Allahovu objavu koja je glasila: "O Ibrahime, za vrijeme njegovog života, Mi smo hranili ovog čovjeka i nismo od njega ništa tražili. Ti si ga jednom hranio i tražio si da Nas obožava. Idi i vrati ga." Ibrahim a.s. je pošao za čovjekom i ispričao mu je cijelu priču. Starac je počeo plakati i prešao je na Ibrahimovu vjeru. Isti primjer imamo i u predajama iz života Poslanika Muhammeda, a.s.

Allah nam je sve što je potrebno za lijep život dao samo treba da se družimo, upoznajemo i ta dobra razmjenjujemo. Džemat je potreba koja ispunja potrebe.

"O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa." (Al-Hudžurat, 13.)

(Esad Bajić/IIN Preporod)