Muslimanka na sudu

Reforme pravosuđa i “evropski standardi”, iako važni i prijeko potrebni, u bh. javnom govoru često zvuče kao fraze bez sadržaja – sve dok se ne prevedu u konkretan član zakona. U slučaju Prijedloga zakona o Sudu BiH to je član 14, odredba koja pod plaštom neutralnosti sudija i sudnica otvara mogućnost da se muslimanke s hidžabom isključe iz pravosuđa – kao sutkinje, uposlenice, advokatice, pa čak i kao stranke i svjedokinje Uvod: Neutralnost suda i početak problema – VSTV i hidžab.

Pišu: Senada Tahirović i Elvedin Subašić

Reforma pravosuđa u BiH je predstavljana kao ključni korak ka jačanju vladavine prava, pravne sigurnosti i ispunjavanju evropskih integracijskih obaveza. Prijedlog zakona o Sudu BiH trebao je biti jedna od reformskih poluga: definisati jasnu strukturu Suda BiH, urediti nadležnosti i doprinijeti dosljednijoj i ujednačenijoj sudskoj praksi u zemlji. Usvajanje nosi brojne izazove, no jedan privlači pažnju jer je opet na površinu izvukao dilemu - gdje završava institucionalna neutralnost, a počinje zadiranje u temeljna vjerska prava i identitet ljudi koji rade u pravosuđu ili ulaze u sudske institucije.

To pitanje je otvoreno nakon što je u prvom Nacrtu zakona iz juna 2025. uveden član 14 o “oznakama pripadnosti”, na koji su istraživačica mr. Đermana Kurić, koja je bila i savjetnica za netoleranciju prema muslimanima pri OSCE-ovom Uredu za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) u Varšavi, i viša asistentica na Pravnom fakultetu u Sarajevu dr. Amila Svraka-Imamović, prve upozorile u svojoj analizi “Hidžab i sudstvo: Je li vrijeme za promjenu zakona”, ukazujući da se njime zabranjuju vjerske oznake, geste i izrazi, a pravila odijevanja prepuštaju diskreciji predsjednika Suda. Formulacija u kojoj ključni pojmovi nisu definisani je označila prvi alarm da se pod pojmom “neutralnosti” uvodi prostor za selektivno ograničavanje slobode vjere.

Ovo nije prvi put da se BiH suočava s nerazumijevanjem odnosa između sekularnosti institucija i prava na vjersku praksu – isti obrazac vidjeli smo i nakon zaključka VSTV-a iz 2016. godine o “vjerskim obilježjima” u pravosuđu. Već tada, studentice prava, pravnice i Islamska zajednica u BiH upozoravali su da se šalje poruka kako je hidžab prepreka za rad u pravosuđu.

Deset godina kasnije, ista dilema vraća se pred javnost i zakonodavca – u sofisticiranijoj formi: neutralnost institucije ponovo se tumači kao neutralizacija identiteta, pa rasprava o članu 14 postaje test našeg odnosa prema ljudskim pravima, pluralnosti i dostojanstvu građanki i građana.

VSTV 2015/2016: Zaključak o “vjerskim obilježjima” i reakcije

Rasprava o hidžabu u pravosuđu u Bosni i Hercegovini traje gotovo deset godina, a prekretnica se desila 10. februara 2016. godine, kada je Visoko sudsko i tužilačko vijeće potvrdilo ranije usvojen zaključak kojim se rukovoditeljima pravosudnih institucija skreće pažnja na zabranu nošenja vjerskih obilježja svim uposlenim u sudovima i tužilaštvima širom BiH. Iako je VSTV tvrdilo da ovaj zaključak “ne donosi novu normu”, nego “podsjeća na postojeću zakonsku obavezu”, primjena je brzo stvorila novu restriktivnu praksu u kojoj su upravo žene s hidžabom – pripravnice, daktilografkinje, volonterke, pa čak i studentice koje se na praksu prijavljuju u sudove – bile prve i najteže pogođene. Odluka VSTV-a je postala polazna tačka institucionalnog ograničavanja vjerskih prava u pravosuđu.

Mediji su pisali kako je sam VSTV priznao da ne postoji jasna, univerzalna definicija vjerskog obilježja, niti jasna razlika između onoga što je vjersko obilježje i vjerska praksa. Iako je zaključak formalno bio “neutralan”, fokus javnosti i prakse sudova brzo se reducirao na hidžab i “pokrivene pravnice”, pa se norma počela primjenjivati selektivno – gotovo isključivo na muslimanke, što ukazuje na indirektnu diskriminaciju muslimanki.

Islamska zajednica je upozorila da se radi o mjerama koje mogu predstavljati zadiranje u slobodu vjere, te pozvala VSTV da objasni motivaciju, pokrene javnu raspravu i obrazloži kako će se štititi dostojanstvo muslimanki u pravosuđu.

Brojne pravnice i studentice pravnih fakulteta upozorile su na dvostruke standarde te da su u mnogim javnim institucijama, posebno u općinama i ministarstvima u RS-u, izložene slike svetaca i križevi; da se hidžab tumači kao “prijetnja neutralnosti”, a da se drugi simboli i uvjerenja ne problematiziraju. Studentice prava su jasno rekle kako ovaj zaključak predstavlja poruku da u pravosuđu nema mjesta za žene s hidžabom. Time je, praktično, institucionalno normalizirano gledanje na hidžab kao problem koji se “rješava” zabranama, umjesto jasnim zakonom i poštivanjem ljudskih prava.

Diskriminacijska praksa u pravosuđu: Slučaj Općinskog suda u Tuzli i drugi primjeri

Da rasprava o članu 14 ne bi ostala apstraktna, dovoljno je pogledati praksu: institucionalna diskriminacija žena koje nose hidžab već je višestruko potvrđena kroz tumačenje člana 13 Zakona o sudovima FBiH. Jedan od najrecentnijih je slučaj Općinskog suda u Tuzli iz 2024. godine. U procesu prijema daktilografkinje, dvije kandidatkinje - Azra Okanović i Aida Mustafić-Bošnjić - bile su među najbolje rangiranim prema rezultatima na konkursu. Ipak, uprkos visokim ocjenama, odbijene su uz obrazloženje koje je izazvalo zaprepaštenje pravne i akademske zajednice:

„Ima određenu smetnju za prijem u radni odnos, koja se ogleda u činjenici da je pokrivena, odnosno da nosi mahramu (hidžab).”

Komisija za slobodu vjere Islamske zajednice reagovala je i ocijenila da je riječ o obrazloženju koje je ne samo diskriminatorno, nego i uvredljivo i u potpunoj suprotnosti s međunarodnim standardima ljudskih prava. Istaknuto je da se Općinski sud pozivao na odredbe Zakona o sudovima FBiH na način koji je pravno neosnovan, izvan konteksta i u funkciji prekrivanja diskriminacije formalnim jezikom. Komisija je naglasila da takvo postupanje predstavlja primjer institucionalne pristrasnosti i kršenja slobode vjere, zagarantirane čl. II/3(h) Ustava BiH, čl. 9 EKLJP-a i Zakona o ravnopravnosti spolova BiH, koji zabranjuje i direktnu i indirektnu diskriminaciju po osnovu spola i uvjerenja.

Ovaj slučaj je samo nova epizoda u dugom nizu institucionalnih reakcija koje ograničavaju pravo muslimanki da učestvuju u javnom životu jer postoji još nekoliko slučajeva:

• Brčko (volonterka) – kandidatkinji s najboljim rezultatom na konkursu uskraćeno je volontiranje u pravosuđu zbog hidžaba. • ESLJP, predmet Hamidović protiv BiH – BiH je već osuđena zbog prekomjernog ograničavanja vjerskog izraza u sudnici. • Zabrana brade u Graničnoj policiji i Oružanim snagama – Ustavni sud BiH je u više predmeta utvrdio da ovakve zabrane predstavljaju povredu slobode vjere, a slučaj hidžaba u OSBiH i dalje čeka presudu pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Ovi primjeri potvrđuju ono što su Kurić i Svraka-Imamović istakle u analizi člana 14: „... ovo nisu hipotetične bojazni nego realnost u kojoj živimo. Član 14 ne dolazi u prazno polje, nego na već pripremljen teren – i kao takav učvršćuje obrazac isključivanja muslimanki koje žive svoju vjersku praksu iz pravosuđa.“

Prvi Prijedlog zakona o Sudu BiH (juni, 2025.) i sporni član 14

Kada je u junu 2025. godine zastupnik Predrag Kojović uputio u proceduru Prijedlog zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, među tačkama rasprave našao se član 14 – odredba nazvana “Oznake pripadnosti”, ali bez jasnog zakonskog sadržaja koji bi precizirao šta se pod tim podrazumijeva. U originalnoj junskoj verziji član 14 je glasio:

1. Suci za vrijeme vršenja službene i sudačke dužnosti ne smiju isticati bilo kakve oznake ni sadržaje vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti, niti smiju poduzimati radnje koje uključuju molitvu ili vjerske geste ili izraze.

2. Predsjednik Suda i predsjednik Apelacionog odjeljenja Suda će posebnim pravilnikom propisati pravila ponašanja i odijevanja za zaposlene i stranke, u skladu sa stavkom (1) ovog člana.

Na prvi pogled, član 14 djeluje kao “neutralna” odredba o profesionalnom ponašanju. Međutim, zabrana “oznaka vjerske pripadnosti” i “vjerskih gesta i izraza” u praksi znači de facto potpunu zabranu hidžaba za sve zaposlenice suda. Član 14 bi u potpunosti zatvorio vrata pravosuđa ženama koje nose mahramu - što je ne samo diskriminacija, nego i poruka koja pogađa buduće generacije pravnica.

Posebno je problamatičan stav (2) koji se odnosi na stranke u postupku. Ako predsjednik suda pravilnikom propiše da stranke ne smiju imati vidljiva vjerska obilježja, posljedica bi bila da žena s mahramom mora skinuti hidžab da bi ušla u sud, da se žena koja žalbu predaje na pisarnici mora otkriti i da svjedokinja koja nosi mahramu može biti vraćena s ulaza. U parlamentarnoj raspravi, zastupnik Midhat Čaušević je otvoreno postavio:

„Znači li to da žena koja čitav život nosi hidžab, po pozivu suda, mora skinuti mahramu da bi ušla u zgradu suda?” Odgovor Predraga Kojovića nije negirao ovu mogućnost, već je naglasio da će “predsjednik suda to urediti pravilnikom”, čime se ključni problem samo premješta - ali ne rješava.

Kurić i Svraka-Imamović su, u analizi koja je prethodila raspravi u Parlamentu, istakle tri temeljna nedostatka člana 14:

• Pojmovi “oznake pripadnosti”, “vjerske geste” i “vjerski izrazi” nisu definisani ni u jednom domaćem zakonu.

• prebacivanje ovlasti predsjedniku suda i

• sukob s članom 9 EKLJP i “margin of appreciation”

Kurić i Imamović-Svraka upozoravaju da ovako predložen član otvara prostor za selektivno i proizvoljno postupanje, što je suprotno osnovnim načelima pravne sigurnosti. Član 9 Evropske konvencije o ljudskim pravima štiti slobodu vjere, a ograničenja su dozvoljena samo ako su: propisana zakonom, imaju legitiman cilj, nužna su u demokratskom društvu. Nijedan od ovih uvjeta član 14 ne ispunjava. U analizi se naglašava važan evropski standard margin of appreciation (polje slobodne procjene). ESLJP dozvoljava državama da same odrede granice sekularnosti i religijskog izraza, u skladu s vlastitom kulturom, historijom i društvenim kontekstom. Zemlja s autohtonim muslimanskim stanovništvom (kao BiH), ima puno pravo ne slijediti francuski ili belgijski model laicizma, nego vlastiti balans koji sprečava diskriminaciju.

Zašto je ovo važno danas?

Stari član 14, iako je pao u Parlamentu u julu 2025. godine, vraća se u ublaženom obliku u novom Nacrtu zakona, te ponovo otvara pitanje slobode vjere i jednakog pristupa pravosuđu: norma je promijenila formu, ali ne i funkciju.

Prijedlog zakona o Sudu Bosne i Hercegovine je doživio prvi parlamentarni test u junu 2025. Rasprava je trajala satima. Ishod je bio: za - 14, protiv - 18, suzdržanih - 5. Prijedlog nije dobio potrebnu opću većinu i pao je u prvom čitanju. Parlamentarna rasprava je pokazala da se u slučaju člana 14 još uvijek može računati na spremnost parlamentaraca da reagiraju na povrede ljudskih prava.

U parlamentarnoj raspravi u junu, u odgovoru Čauševiću i Špagi, predlagač zakona Predrag Kojović je iznio tri ključne tvrdnje: da je član 14 “odobren” od Pravnog odjela u Briselu, da je EU tražila zabranu vjerskih i nacionalnih obilježja za sve uposlene, i da je “ublažio” tekst tako što je zabranu prebacio u pravilnike predsjednika suda. Zlatan Begić je istakao da se ljudska prava ne mogu uređivati pravilnicima što je za ovu raspravu bilo izuzetno važno te da je pravilnik akt najniže pravne snage, njime ne smiju biti uređena prava zajamčena Ustavom i Konvencijom, i da ovako koncipiran član 14 stvara pravnu nesigurnost i zavisnost od “svjetonazora jednog čovjeka”. Zastupnik Nihad Omerović je u raspravi podržao Zakon kao reformski okvir, ali naglasio da: mora biti usklađen s Ustavom, mora slijediti mišljenje Venecijanske komisije, sporni član mora biti popravljen kroz amandmane i neutralnost pravosuđa mora biti u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

Ovo je potvrdilo da među parlamentarcima postoji široko razumijevanje da se u slučaju Prijedloga člana 14 radi o specifičnom udaru na slobodu vjere.

Zakon je pao, pa nije prošao ni član 14 koji je bio pravno i politički nepodnošljiv. I to iz tri razloga: kršio je slobodu vjere i savjesti, diskriminisao je isključivo muslimanke koje nose hidžab i prebacivao regulaciju ljudskih prava na podzakonski akt jedne osobe.

No, time rasprava ne završava. Nakon što je Prijedlog zakona o Sudu Bosne i Hercegovine iz juna 2025. godine pao u Parlamentu, dobili smo

informaciju da će predlagač - zastupnik Predrag Kojović - uputiti novu verziju zakona u parlamentarnu proceduru, bez izmjena člana 14. Tragom te informacije kontaktirali smo pravne stručnjake i više parlamentaraca tražeći komentar. Amir Karić, rektor Univerziteta u Tuzli smatra da je određenje u zakonu neprecizno i da ostavlja prostor različitim tumačenjima, pogotovo diskrecionom tumačenju predsjednika suda te dodaje da će ovaj zakon diskriminirati posebno jednu skupinu:

“U praksi, članom 14 najviše bi bile pogođene muslimanke koje primjenjuju vjerski propis hidžaba, odnosno pokrivaju kosu. Osim sprečavanja muslimanki s hidžabom da rade na sudu, ovaj prijedlog ipak ostavlja mogućnost za isticanje razlika po mnogim osnovama, socijalno-statusnim, ideološkim, političkim i drugim, koje se mogu diskretno ili otvoreno pokazivati kroz boje ili kombinaciju boja na odjeći, bedževima, broševima, privjescima na lančiću, satovima, narukvicama, šalovima oko vrata, značkama na reveru itd. koje nose manje ili više diskretnu simboliku. Štaviše, ako je nošenje mahrame kojom se pokriva kosa znak vjerskog uvjerenja, što jeste, također i otkrivanje kose je pokazatelj određenog uvjerenja, odnosno svjetonazora, jer i jedni i drugi rade nešto iz uvjerenja, pa makar to uvjerenje bilo shvatanje modernog ili konzervativnog. U svakom slučaju riječ je o uvjerenju. Obrazloženje predlagača da su određene evropske organizacije dale pozitivno mišljenje o Prijedlogu zakona govori u prilog tvrdnji da se podrazumijeva univerzalnost određenog svjetonazora i da on treba biti obavezujući za sve. Takav stav je višestruko pogrešan i štetan. Želim istaknuti kao profesor na Pravnom fakultetu da najviše naših studenata ima opredjeljenje da svoju karijeru razvija u pravosuđu. Ovakva norma je duboko deprimirajuća, jer neke od naših najboljih studentica, neke od njih imaju najviši prosjek ocjena, prosjek deset, ne mogu se ostvariti u profesiji radi koje su se primarno upisale na Pravni fakultet, jer ih zakonodavac diskriminira zbog vjerskog uvjerenja zbog kojeg nose hidžab. Treba istaknuti da nije zanemariv broj onih koje su već završile pravne studije a ne mogu pristupiti sudačkoj profesiji zbog diskriminacije koja se prema njima provodi. Na kraju, potrebno je sudnicu učiniti neutralnom na svaki mogući način. U tom smislu, i službenu odjeću sudija treba propisati na neutralan i unificirajući način ne vršeći diskriminaciju nikoga zbog njegovog uvjerenja ili svjetonazora. Prijedlog zakona o Sudu Bosne i Hercegovine u članu 14, ako se usvoji, u praksi će dovesti do diskriminacije.”

Pozvali smo i ombdusmenku Jasminku Džumhur koja je u svom komentaru za Preporod, između ostalog kazala da Ustav BiH garantira najveći nivo uživanja ljudskih prava koji su predviđeni u Evropskoj konvenciji te imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Džumhur dodaje da vlast ima veoma restriktivno pravo da se miješa u uživanje ljudskih prava i to pod okolnostima da bude zasnovano na zakonu, neophodno u demokratskom društvu, da postoji cilj koji se želi postići, da je proporcionalno cilju koji se želi postići i da se uvijek pristupa korištenju blažih mjera kako bi se cilj ostvario. Ombdusmenka ističe da “konkretna intervencija u Prijedlogu zakona o Sudu BiH treba da bude razmatrana kroz navedeni tekst te da se zabrane propisuju zakonom, a ne podzakonskim aktima te zahtijevaju decidno obrazloženje zbog čega su neophodne u demokratskom društvu”. Posebno problematičnim smatra diskreciono pravo:

„Predmeti registrovani u Instituciji ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine ukazuju na sve izražajniji problem donošenja odluka, pozivanjem na diskreciono pravo. Ovo otvara pitanje zašto se određene situacije ne mogu jasno i transparentno propisati zakonom čime bi se izbjegla koncentracija moći sadržane u odlučivanju pojedinca i to bez prethodno precizno definiranih uvjeta i kriterija za takvo odlučivanje, te kreiranja mehanizma kojim bi se spriječila zloupotreba.

Drugo važno pitanje kod korištenja mehanizma diskrecionog prava je šta je javni interes da se ovako ovlaštenje da pojedinicu. Ovo posebno, ako se uzme u obzir značenje diskrecijske (slobodne) ocjene koja znači ovlast nadležnog tijela da izabere, između dviju ili više mogućnosti predviđenih u pravnoj normi. Diskrecija podrazumijeva ovlaštenje donosioca odluke da napravi izbor između više raspoloživih alternativa. U konkretnom slučaju, nije jasno koje su to mogućnosti koje daje pravna norma unutar kojih predsjednik suda treba da odluči. S gledišta zakona, sva rješenja predviđena pravnom normom jednake su vrijednosti, a nadležno tijelo, konkretizirajući i individualizirajući okolnosti u svakome pojedinom slučaju, prema vlastitom sudu, bira ono rješenje koje u tom slučaju najviše odgovara javnom interesu i razlozima svrsihodnosti. Dakle, bez precizne zakonom propisane norme, zasnovane na međunarodnim standardima ljudskih prava i javnom interesu, koja daje mogućnosti unutar koje predsjednik suda može da odluči korištenjem diskrecionog prava, uvođenje ovog mehanizma može da ugrozi vladavinu prava.” Parlamentarac Zlatan Begić nam je, dok smo pripremali ovaj tekst, potvrdio da Prijedlog zakona nije bio na dnevnom redu sjednice Parlamentarne skupštine BiH planirane za 17. novembar 2025. godine.

Parlamentarac Omerović je komentirao: „U pogledu Zakona o Sudu BiH koji je razmatran u junu ove godine, imajući u vidu da je on jedan od ključnih prioriteta za definiranje pregovaračkog okvira odnosno otvaranje pregovora s Evropskom unijom i imajući u vidu posebno odredbe člana 14 ovog zakona koji definira kodeks, način uniformisanja i odijevanja zaposlenika sudija moj kategoričan stav jeste da taj član mora pretrpjeti izmjene, odnosno da se ne mogu i ne smiju ograničavati vjerske slobode bilo kojeg zaposlenika od sudija do svih ostalih lica unutar Suda BiH, tako da vjerske slobode odnosno način odijevanja i ono što daju i pružaju i nalažu vjerske odredbe ne smiju se ograničavati licima koja budu angažirana unutar tih institucija. Moj stav bi bio da bez obzira o kojim licima se radi i kojoj vjeroispovijesti pripadaju, vjerske slobode i vjerska prava ne smiju biti ugrožena nikome.”

S predlagačem Kojovićem smo uspjeli stupiti u kontakt 21. novembra. U razgovoru je kazao da je u izradi novi Prijedlog zakona, a da je član 14 u Nacrtu već pretrpio izmjene te da će kao takav u daljnju proceduru. Prema novom Nacrtu Prijedloga zakona član 14 bi trebao imati samo jedan stav i izgledati ovako:

Član 14. (Oznake pripadnosti)

Predsjednik Suda i predsjednik Apelacionog suda će posebnim pravilnicima, u skladu s odredbama Kodeksa sudijske etike, propisati pravila ponašanja i odijevanja za zaposlene i stranke pred Sudom, odnosno pred Apelacionim sudom.

Isključeni su sljedeći elementi iz junske verzije: zabrana “oznaka vjerske pripadnosti”, zabrana “vjerskih gesta i izraza” i zabrana molitve tokom radnog vremena. Međutim, i u ovom Prijedlogu suštinski efekat ostaje identičan – zabrana vjerskih praksi se ne ukida, nego seli u pravilnik predsjednika Suda. Zabrana više nije eksplicitno propisana zakonom, ali nije ni uklonjena. Sada je prikrivena: zakon više “ne piše” šta jeste zabranjeno a tiče se vjerskih praksi, ali predsjednik Suda može pravilnikom zabraniti vjersku praksu nošenja mahrame – pravilnik ne podliježe parlamentarnom glasanju, javnoj raspravi, niti ocjeni ustavnosti prije primjene. To, pravno gledano, može biti opasnije od prvobitne verzije: umjesto da se o ograničavanju ljudskih prava raspravlja javno i propisuje zakonom, to se prepušta volji jednog ili nekoliko pojedinaca. To je, u Parlamentu, predvidio Zlatan Begić kada je istakao da se ljudska prava ne mogu uređivati pravilnicima jer bismo ostali taoci svjetonazora jednog čovjeka. A nova verzija člana 14, čini se ide upravo u tom smjeru jer u praksi znači:

• sutkinja s hidžabom može biti udaljena s dužnosti pravilnikom predsjednika Suda,

• daktilografkinja može biti diskvalifikovana već na intervjuu,

• svjedokinja može biti zaustavljena na ulazu u sud,

• advokatica s hidžabom može biti udaljena iz sudnice,

• stranka koja traži pravnu zaštitu može biti primorana da krši svoju vjeru da bi pristupila sudu. Efekat diskriminacije ostaje, samo se odvija daleko od očiju javnosti i bez parlamentarne odgovornosti. Najveći teret usvajanja ovakvog zakona opet bi mogle ponijeti muslimanke, a kako je u svom komentaru istakao prof. Amir Karić: „Ako je otkrivanje kose znak uvjerenja, kao što je i pokrivanje kose znak uvjerenja, zašto se sankcioniše samo jedno?”

Nova verzija člana 14 zapravo održava staru ideju: hidžab je problem, a ne pravna nepreciznost ili pogrešna primjena sekularnosti. Formalno, tekst člana 14 je “olakšan”. Suštinski je opasniji jer je manje transparentan i diskriminatorniji, primjena se delegira pojedincu, pravno-sigurnosno je upitniji, ljudska prava više nisu uređena zakonom te je politički osjetljiviji jer omogućava različite prakse u različitim sudovima. Zato stručnjaci upozoravaju na osjetljivost donošenja zakona koji prepušta pravilnicima da reguliraju ljudska prava, a posebnu zabrinutost iskazala je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i njena Komisija za slobodu vjere, koji godinama prate institucionalne oblike ograničavanja prava na vjersku praksu. Njihove analize i upozorenja poklapaju se sa standardima Evropske konvencije o ljudskim pravima, Venecijanske komisije i presudama Evropskog suda za ljudska prava – što ovaj slučaj ne čini samo vjerskim ili društvenim pitanjem, nego prvenstveno pitanjem ljudskih prava. Za komentar nove verzije člana 14 pozvali smo Amilu Imamović-Svraka, jednu od autorica spomenute analize.

„Nacrt člana 14 Zakona o Sudu BiH predstavlja jasan primjer intersekcijske diskriminacije. Zabrinjavaju tri ključne činjenice. Prvo, predlagač je ovom pitanju posvetio toliku pažnju da je član izmijenjen u još restriktivnijem smjeru u odnosu na prvobitni Nacrt. Umjesto jednostavnog preuzimanja člana 9. EKLJP, predlagač je uveo rješenje koje vjerske slobode ograničava na način svojstven državama koje počivaju na militantnom sekularizmu.

Drugo, posebno je sporno što Ministarstvo pravde BiH, koje vodi osoba koja je ranije zaštitila pravo na rad časne sestre Martine Katović kao direktorice javnog vrtića u Glamoču, nije ukazalo na očigledne nedostatke i diskriminaciju.

Treće, ostaje otvoreno pitanje kako je moguće da su za ovakav prijedlog glasali Bošnjaci, muslimani i deklarativni liberali (koji nam često govore da ljudska prava nisu švedski sto)? Kada je VSTV ranije donio Zaključak o zabrani vjerskih obilježja u pravosuđu, među akademskim i političkim elitama proradila je naknadna pamet koja nije bila aktivna 2009. kada je donesen Zakon o Sudu BiH koji je i ozakonio spomenutu diskriminaciju.

Novi prijedlog člana 14 također je problematičan. Iako prvobitno rješenje otvara brojna pravna pitanja, alternativni prijedlog daje preširoku diskreciju predsjedniku Suda i Apelacionog odjeljenja. Pravo na rad i egzistenciju, posebno žena zaposlenih u pravosuđu (jer je jasno ko je stvarna meta ovog zakona; npr. sudija u Višegradu koja suđenja vodi noseći križ, nije sporna), ne smije zavisiti od svjetonazora, političkih sklonosti ili dobre volje jedne osobe. Ne smijemo zaboraviti da je u trenutku kada je tema vjerskih obilježja prvi put otvorena u pravosuđu, na čelu VSTV-a bio Milan Tegeltija, koji je zagovarao “neutralnost” zaposlenih, a zatim postao savjetnik Milorada Dodika i otvoreni nacionalista. Što ako dobijemo novog Tegeltiju?

Rezultat prevelike diskrecione ocjene i pravnih praznina ovog kalibra vidimo u neujednačenoj praksi u FBiH, gdje se kandidatkinje odbijaju samo zato što nose mahramu, uprkos ranijim stavovima VSTV-a. Dodatno zabrinjava i pozivanje nosilaca pravosudnih funkcija na odluku Ustavnog suda BiH U-21/22, kojom se hidžab definira kao vjerski simbol i omogućava njegovo ograničavanje na radnom mjestu. Ovakvo tumačenje već je otvorilo Pandorinu kutiju. Ako se apsolutna zabrana uvede u pravosuđu, realno je očekivati njen prelazak i na druge sfere obrazovanje, zdravstvo i druge javne institucije. Šta je rezultat? Umjesto da podržava obrazovanje i ekonomsku ravnopravnost žena, država ih ovakvim rješenjima gura u četiri zida i čini ekonomski zavisnim. Muslimanke u svojoj zemlji danas su prisiljene birati između prava na vjeru i prava na rad, sve pod izgovorom evropskih standarda, koji se ovdje primjenjuju selektivno i pogrešno.”

Inače, Islamska zajednica je 2015/2016. godine, nakon zaključaka VSTV-a o “vjerskim obilježjima”, jasno upozorila da se u praksi takve mjere selektivno primjenjuju isključivo na muslimanke koje nose hidžab. U više navrata IZ u BiH je tražila pojašnjenja, javnu raspravu, i pravnu analizu usklađenosti s Ustavom i EKLJP.

Hoćemo li ozakoniti diskriminaciju po osnovu spola, vjere i uvjerenja

Islamska zajednica u BiH je naglašavala da je hidžab vjerska praksa, a ne “ukras” ili “modni simbol” te da zadiranje u manifestaciju vjere predstavlja zadiranje u temeljno ljudsko pravo. Ono što je tada bilo upozorenje, danas se pokazuje kroz konkretne slučajeve – od Općinskog suda u Tuzli do niza drugih institucija. Komisija za slobodu vjere IZ u BiH, koja dokumentuje slučajeve diskriminacije, ističe kako je važno da donošenje novih zakona bude u skladu s članom II Ustava BiH, članom 9 EKLJP, Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH i preporukama Venecijanske komisije.

Ovakve prakse jasno pokazuju da član 14 - čak i kada nije eksplicitno restriktivan - djeluje u kontekstu postojeće sistemske pristrasnosti prema ženama koje nose hidžab. U takvom ambijentu prepuštanje pitanja vjerske slobode diskrecionoj odluci pojedinca nije samo rizično - nego pravno neodrživo i duboko diskriminatorno.

Islamska zajednica i domaći pravnici nisu jedini koji upozoravaju na problem. I međunarodni standardi na koje se BiH obavezala jasno ukazuju da ovakve odredbe, stare ili nove, ne mogu preživjeti test evropskog prava. Naime, Evropska konvencija propisuje da se sloboda vjere može ograničiti samo ako je: propisano zakonom, ima legitiman cilj (javni red, sigurnost, moral, zdravlje), nužno u demokratskom društvu i proporcionalno cilju.

Ni stari, ni novi član 14 ne ispunjavaju nijedan od ovih uvjeta.

Kada se norme primjenjuju selektivno, ili kada efektivno pogađaju samo jednu demografsku grupu, radi se o diskriminaciji, koja u ovom slučaju člana 14 proizvodi diskriminaciju po osnovu: spola, vjere i uvjerenja. Sva prikupljena svjedočenja, ekspertske analize, prakse sudova i normativni standardi vode jednom jasnom zaključku: član 14 Zakona o Sudu BiH je problematičan - u starom i u novom obliku. Njegova prvobitna verzija iz juna 2025. godine bila je otvorena i eksplicitna zabrana vjerskih obilježja, vjerskih gesti i izraza. Nova verzija kakva nam je predočena u novembru 2025. godine, ukoliko takva i ostane do nove rasprave u Parlamentu, uklanja eksplicitne izraze, ali zadržava mehanizam - prebacujući sâm čin ograničavanja vjerskih sloboda u diskreciono pravo predsjednika Suda, kroz pravilnike koji se mogu donositi bez demokratskog nadzora, bez uvida javnosti i bez ikakvih zaštitnih garancija. Forma je ublažena, suština je ostala ista, a u nekim segmentima postala je opasnija, jer institucionalna diskriminacija sada može biti provođena administrativno, a ne zakonski.

(Islamske informativne novine Preporod)