Efikasnost nauštrb kvalitete – 2. dio

Struktura mentorstva o kojoj je bila riječ ranije stvarno je zamrla, i plaćat ćemo je sve većim brojem novih pogrešno plasiranih, prosječnih radnika na možda prebitnim pozicijama u firmama, ali i u društvu.

Ako nema dobronamjernih osoba ili sistema mentorstva koji će primijetiti genijalnost (afinitet) u određenoj osobi, to znači da nema niko ko će čovjekove sposobnosti kanalisati da bi naposljetku plasirali tu osobu na poziciju s koje može da djeluje za dobrobit društva.

Piše: Faris Suljić

Pojedinac se čini korisnim i produktivnim, i iz njega se izvlači ono najbolje, kada radi ono što istinski voli i prema čemu izgradi zdravu strast. Moguće je da se izgradi strast prema stvarima koje smo nekada zanemarivali ili smatrali neadekvatnim za nas – ali moramo imati osobu ili milje preko kojih ćemo otkrivati metode da zavolimo rad kroz koji treba da doprinosimo kolektivu. U protivnom će osoba završiti negdje u skladištu velike korporacije, a na njenu poziciju će doći neko nedosljedan, netalentovan, ali vrlo motivisan ciframa na platnoj listi tog posla. Bitnije je biti žilav nego dosljedan.

Paradigma kapitalističkog svijeta bezosjećajno je morbidna i gruba da bi čovjek sam sebe probio i nametnuo, a ostao pri sebi i pri moralnoj vertikali, a također i pri zdravlju. To postoji u zasebnim slučajevima, ali posao civilizacije bi trebao biti da na prave pozicije stavlja, a prethodno stesa, prave ljude – a ne da pobjeđuje najjači. Jer u slučaju potonjeg, odustajemo od onoga što nas čini civilizovanim, i možemo s vremenom polako odustajati i od zakona, morala i etike.

Zdrave duše u današnjem sistemu u većini slučajeva se ili izgube ili premore, dok dođu do nekog značajnog kapitala ili do pozicije (ili putanje) koja im dolikuje. Pritom sistem, na našu kolektivnu žalost, ne vidi nikakav interes da to zdravo u njima ne zatruje, i da ih gaji i vodi brigu o njima.

Dođe li do toga da je previše ljudi na premalo relevantnim mjestima za njihove sposobnosti, logično je zaključiti da krah društva nije daleko. Vlastodršci bi najradije da promovišu iznimke od pravila, a sve da guraju u sistem s pravilima koji od ljudi nema namjeru napraviti ništa uzvišenije od potrošača i suhoparnog, mehaničkog i vratolomljivog proizvođača.

Oni koji pristanu na samoubilački tempo koji zadaju današnji poslodavci su ustvari prosječni ljudi i radnici. Prebrzi tempo o kojem ja govorim tek nadolazi kao takav. Još uvijek ispraćamo ljude koji su radili u svojoj struci i dobro zarađivali. Ali bojim se da nastupa vrijeme prevelike žrtve za stupidne ideale.

Na drugoj strani radničke mašine, nakon što vas obradi u mljeveno meso, od vas ostane možda čovjek s parama, ali nedorastao i neodgojen u skoro svakom drugom smislu, kao što je bilo riječi prije. A sve su veće prilike da ne ostanete ni s parama, jer se ljudi ozbiljno zavaravaju slikom ekonomskog prosperiteta na Zapadu.

Posebna bol je kada određene figure, koje možda i respektujete, na vas kao čovjeka isključivo gledaju kroz prizmu današnjeg očekivanja društva prema radniku. Meni je lično govoreno kako sam nedosljedan kao ličnost jer od svoje dvadesete do dvadeset i treće godine nisam u svoju kuću donio dva miliona kruna.

Zanemarit ćemo sve moje doprinose i kvalitete, i gurnuti me pred reflektor gdje moram svoju sopstvenu vrijednost ispoljavati kroz vrijednosti i poglede današnjeg samoubilačkog društva. E pa neću, i u takvim stavovima ljudi i od tog sistema mi ne treba potvrda. Žalosno je ali i suludo što ti ljudi očekuju da je moguće imati kvalitetne ljude i „dobre radnike“ istovremeno, da prosječan čovjek danas uopće ima vremena i kapaciteta da se sebi posveti, pored silnih zahtjeva kapitalističkog nehumanog pogona.

Ono gdje također pogubne tragove ostavlja današnja sumanuta dinamika je na polju kvalitete samih usluga i proizvoda. Mislim da je sigurno za zaključiti da dinamiku, ili bar njen intenzitet s kojim mi danas nastupamo, planeta Zemlja nema namjere sustizat. Ljutiti gost u restoranu, prethodno spomenuta slobodnohodajuća tempirana bomba, nema nikakvu predstavu o pripremi ili procesu rasta i nabavljanja svih sastojaka koji idu u njegovu narudžbu – kao što polahko prestaju imati i sami kuhari i nabavljači.

Ako se prosječnom konzumentu usred zime jede grožđe u Norveškoj, on će to i dobiti, uvezeno iz Južnoafričke Republike. Njegovu pizzu, koju je u prvobitnoj narudžbi konobar pogrešno zapisao, razapet između dvadeset i pet stolova, će ponovo ali ispravnije spremiti kuhar, koji istovremeno pravi tri druga jela.

A pošto se šef prepao za prekomjerne troškove restorana, otpustio je perače suđa, pa će taj isti kuhar također prati sudove. Konzument, gost tog restorana, ako sam nije iz aristokratskog sloja, će sutra otići na posao u vrtić, i obavljati sve što obavlja kuhar, higijeničarka, odgajatelj i prodavač, samo za manju platu od svih njih, i još će imati odgovornost odgoja i usmjeravanja novih generacija.

Jednostavno ne vidim kako ova dinamika može biti komplementarna našoj dobrobiti i stanju blagostanja – ali naša sreća u nesreći je što je, po svemu sudeći, ovo svakako neodrživo.

(Islamske informativne novine Preporod)