Opet smo se sreli Ja i Država, ovog puta na Kovačima

Piše: Hasan Eminović

Premijerno prikazivanje filma "Pravda" posvećenog zločinima Herceg-Bosne i promocija knjige "Heroji Mostara" održani u srijedu 29. novembra, bili su dovoljan razlog da nakon dugih 35 godina smognem snage i ponovo dođem na Kovače.

Posljednji put tu sam, baš na tom mjestu gdje je izgrađen Memorijalni centar Kantona Sarajevo, bio davne 1988. godine. Tada sam s prelomom vilice s malonogometnog igrališta odvezen na Maksilofacijalnu hirurgiju bolnice na Koševu.  

Pred kraj finalne utakmice sa III b, u kojoj smo imali bolji rezultat, ja, u to vrijeme talentirani golman, bacio sam se ispred Asim Orahovčića i pokupio fudbalsku loptu.

Asim ju je promašio, ali nije moju vilicu.

Profesor fizičkog, čak nije dosudio ni prekršaj. Do kraja školske godine bilo je preostalo još samo četiri sedmice u kojima sam namjeravao popraviti loše ocjene, a bilo ih je pozamašno. Zbog preloma vilice morao sam dvije sedmice ležati u bolnici.

Na popravnom ispitu, sad znam, ocjenu iz Arapskog jezika su mi poklonili, a one druge bile su loše zbog mog vladanja, a ne znanja. Imali su naši profesori i na taj način "odgajati" mlade softe.

U nekom silnom inatu namjerno sam ostavio zadaćnice prazne kako bi ih profesor ocijenio nedovoljnim i na kraju zaključio dvojku. Sve sam ocjene, osim našeg jezika, sveo na dvojku. Onako u inat. Sve, osim vladanja, jer u završnom svjedočanstvu mi još uvijek stoji upisana jedinica (1) u rubrici vladanje.

Istom ocjenom u vladanju Nastavničko vijeće kvalificiralo je i mog najboljeg školskog prijatelja Besima Hrnjića, jer je jedini iz cijele škole došao posjetiti me, uprkos izričitoj zabrani našeg razrednika.

I dok, po ko zna koji put pokušavam odgonetnuti zašto me se cijela škola "odrekla" dok sam bio u bolnici, da li zbog toga što je trebalo platiti račun, jer mi učenici Medrese nismo imali pokriveno zdravstveno osiguranje, ili je to pak bilo iz nekih drugih razloga, sala Memorijalnog centra KS polahko se počinje puniti.

Dolaze jedan za drugim, meni drage i poznate ličnosti iz Mostara, najviše boraca, komandanata Armije RBiH, poznate javne ličnosti iz minule naše društveno političke zbilje, akutuelni zvaničnici, državnici, političari, ulema, profesori, i još mnogo dragog svijeta.

Negdje u sebi potiskujem primisao kako ove moje "Mostarce" nijedan drugi povod ne bi okupio na jednom mjestu.

Dole, kod nas, rijetko ih vidim da skupa piju kahvu, zatvoreni su u svojim kružocima. Sa svakim od njih razmijenim po koju rečenicu. Uglavnom su pod dojmom onoga što su oni lično uradili u odbrani Bosne i Hercegovine i njenog dostojanstva.

Znam, zaista da to nije malo.

Svako od njih u sjećanjima nosi jaču traumu od ove moje s kojom sam se suočio nakon punih 35 godina.

Neki od njih bili su junaci kakve je rijetkost susresti, neki od njih posigurno će biti zapamćeni kao historijske ličnosti. Kako razgovor traje ta sjećanja, uglavnom uspoređena sa drugim prisutnim u sali, pokrenu unutrašnja ega pa umjesto cjelovite objektivne priče o tome kako smo se (od)branili od Herceg Bosne, čini mi se kako oni zapravo imaju potrebu hvale i samoisticanja u kojem ono JA gromoglasnije zvuči od davno utihnulih granata.

Strašno i jezovito!

Ni zvanični govornici se tokom obraćanja nisu uspjeli do kraja osloboditi ličnog utiska i potrebe isticanja ličnog doprinosa, što, razumije se, dodatno pojačava potrebu drugih aktera tih događaja da  pričaju o sebi i onom svom JA.

Bez obzira koliko je ko od njih doprinio odbrani Države, pravdi i našem dostojanstvu i bez obzira koliko to herojstvo bilo veliko u konačnom zbiru ne bi značilo ništa da ono sa svim sličnim drugim nije imalo konačne institucionalne reperkusije i okvire, dakle, da nisu bili posvećeni zajedništvu, odnosno Državi. 

Ta sva herojstva, premda su lična i individualna, u cilju su opća, jer ih činimo zbog općeg dobra i njih se akteri u pravilu trebaju odreći, kao što su se šehidi i poginuli borci odrekli svojih života da mi imamo priliku graditi slobodu.

Svako JA na tom putu je prepreka.

Gradirati i uspoređivati herojstvo s herojstvom, ratni doprinos sa političkom odgovornosti, koje je od kojeg važnije i značajnije, izlišno je, jer Država je i veća i dugovječnija i trajnija od svakog pojedinačnog JA.

Ona je emanet kojeg nose čas jedni čas drugi, i u kojem ono JA jednostavno ne može postojati i ništa ne znači. Što više ističemo ono JA, to je Države manje. I potpuno je nevažno da li će neko taj naš lični doprinos prepoznati kao identifikacijsku vrijednost ili ne. Važno je da u nama ne prepozna uzora i povoda za neljudska ponašanja, privatiziranje javnih funkcija, općeg dobra, koristoljubna međusobna sukobljavanja i druge devijantne oblike društvenog ponašanja.

Pogotovo je to zlokobno kad se nađe kod mladih kadrova koji ne pamte vrijeme agresije.

Historiju nikad niko prevario nije. Svakog će zapamtiti onakvim kakav je zaista bio. Najdugoročnije pamti one koji su radili za dobro drugih i one koji su na uštrb općeg radili samo za sebe. Zato je svako JA kada se govori o odbrani Bosne i Hercegovine viška, ukoliko sa svim drugim sličnima sebi ne čini cjelinu. Iskustvo me naučilo da su svaku priču o ratu napisanu o drugima moji čitaoci pohvalili, a svaki pokušaj da pričam o sebi potpuno krivo razumjeli i s negodovanjem reagirali.

Zbog svega ovoga što primjećujem na brojnim godišnjicama datuma iz agresije na BiH bilo mi je zanimljivo pratiti koliko će pojedinačna jastva biti važnija od prikazanih sadržaja, i hoće li proključati.

Nakon dugo, dugo vremena, bio sam  pozitivno iznenađen.

Skoro svi moji sagovornici saglasni u ocjeni da je dokumentarni film o presudi rukovodstvu Herceg Bosne i promocija knjige o herojima Mostara važan i dragocjen događaj pogotovo zbog činjenice da se to desilo u Sarajevu, jer mi u Mostaru smo još uvijek svakodnevno suočeni sa posljedicama politike kojoj je čak presuđeno na Međunarodnom sudu pravde.

Promocije su dragocjene i stoga što su tri memorijalna centra: Kantona Sarajevo, Srebrenice i mostarskog Centra za mir na međunarodnom planu najavili intenzivne aktivnosti memorijalizacije i očuvanju istine o zločinima i genocidu počinjenim nad Bošnjacima i dvostruke agresije počinjene nad Bosnom i Hercegovinom. 

Te večeri poslali su i jasnu poruku i podršku svim političkim predstavnicima da isto to rade kroz očuvanje i izgradnju institucija BiH, jer samo se na istinitim činjenicama, jasnim premisama, pravdi i povjerenju može graditi sretnija budućnost svih naroda i građana u našoj zemlji. U tim procesima ono JA, dakako da je viška! 

P.S.

Asimu Orahovčiću halalio sam još 1994. godine kad je došao u Duvno biti glavni imam, a profesoru fizičkog Raifu Kadriću za nedosuđeni prekršaj kad sam saznao da je kao pripadnik Armije Bosne i Hercegovine hrabro poginuo braneći opkoljeno Sarajevo.

(Preporod.info)