Život djece u ratnoj Srebrenici: Pitao sam se kako neko može ubijati djecu

Hiljade djece živjelo je u Srebrenici od 1992. do 1995. godine, a dr. Zilha Mastalić-Košuta iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu navodi da je u tom periodu ubijeno 826 djece.

U svom radu "Zločini nad djecom u Srebrenici (1992-1995)" navodi da su djeca u ovom periodu bila primorana na brzo odrastanje zbog potrebe da se sama bore za život u potrazi za hranom.

Dječije igre i radosti zamijenjene su skupljanjem drva za ogrjev, potragom za hranom i donošenjem vode za ličnu higijenu s obližnjih izvora. Velikom broju djece ubijeni su ili poginuli očevi tako da su dječaci s napunjenih desetak godina morali brinuti o porodici i mlađim članovima porodice.

Nermin Mujkanović imao je osam godina kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu. Rođen je u Srebrenici gdje je i živio do 13. jula 1995. godine kada je prisilno deportovan u Tuzlu. Do genocida u Srebrenici živio je sa ocem, majkom i dvojicom starije braće. Nakon toga, ostala mu je samo majka.

- Kada je počela agresija odnosno planirani genocid kako bi se Bošnjaci pobili i protjerali, svima su se srušili snovi pa tako i nama djeci. Odjednom više nije bilo škole, nije bilo igre, nismo se smjeli udaljavati od kuće, svako kretanje je bilo propraćeno strahom i pitanjem da li ćemo se vratiti živi kući. Kao dijete sam se pitao kako neko može bacati granate koje ubijaju djecu. Mnogo je bilo dječijih pitanja na koje niko osim zločinaca nije imao odgovor. Oni su jednostavno željeli da nas nema tu, ni djece ni civila niti vojno sposobnih - kaže za Preporod.info Mujkanović.

Prisjeća se da se nakon demilitarizacije Srebrenice stanje prividno popravilo. Ponovo je počela škola, upoznavanje novih prijatelja, malo se slobodnije kretalo, moglo se otići do Potočara gdje je prije rata išao u školu.

- Bila je tu, naravno u kontinuitetu užasna borba sa glađu, hrane je svakim danom bilo sve manje i manje. Često se zbog mogućih napada i upada zločinaca spavalo po šumama ili susjednim, sigurnijim mjestima. Strah je bio konstanta, uz manje predahe pa do narednih iznenadnih granatiranja i napada. Cijelo vrijeme provedeno u ratnoj Srebrenici bila je borba za koji minut normalnog života - govori Mujkanović.

Kao i svako dijete imao je maštanja da će to proći, da će za koji dan nastaviti sretno živjeti.

- Maštao sam da imamo svoje heroje koji će nas odbraniti. Kao djeca osjećali smo strah i paniku prateći priče i zabrinutost naših odraslih. Nekada imam osjećaj da mi Bošnjaci ni danas nismo svjesni šta nam se i zbog čega desilo. Jer da smo svjesni i da smo to razumjeli mislim da bi se danas bolje snalazili u ovom nastavku agresije i genocida nekim novim metodama, ali sa istim ciljevima - kaže Mujkanović.

Prisjeća se da je vrijeme u Srebrenici jako sporo prolazilo, dani su bili ispunjeni neizvjesnošću, strahom, brigom, glađu i borbom za goli život. Za djecu je, takođe, bilo jako teško vrijeme, ličilo je na sve više nego na djetinjstvo i normalan život.

- Svi koji smo mogli bilo kako doprinijeti u poslovima koji su obezbjeđivali egzistenciju učestvovali smo i pomagali. Poljoprivreda je bila jedan od ključnih izvora za hranu. Često sam kao dijete vodao konje kojim smo orali zemlju na kojoj smo sijali i od toga živjeli.

Posebno mi je ostalo u pamćenju vrijeme kada smo nakon demilitarizacije Srebrenice krenuli u školu, nismo imali svesku ni pribor, išli smo po bivšim općinskim službama tražeći bilo kakve papire na koje bismo pisali. U mirnijim periodima znali smo se organizovati i napraviti neku improvizovanu loptu, pa i odigrati neku utakmicu, poigrati klisa, kauboja, sve to dok smo čuvali ono što smo imali od stoke - govori Mujkanović.

Tražili su trenutke sreće. Nažalost, nakon genocida ispostavit će se da je to spram onoga što je uslijedilo bio njihov sretniji period života.

- Bili smo svi zajedno, živi i sretni kao porodica. Moj babo sa 36 godina, braća sa 17 i 15 godina će biti zarobljeni i streljani. Majka i ja smo život nastavili uz stalnu tugu i žal za onim što više nemamo - kaže na kraju Mujkanović.

(Alem Dedić/Preporod.info)