Cijela porodica obavila hadž zahvaljujući poštenom radu

Hadžiju Enesa Baltu upoznao sam na jednom iftaru u crnoriječkoj džamiji. Od tada sam ga češće viđao u kolibi na Nišićkoj visoravni gdje je prodavao brašno od heljde, pšenice, raži, ječma, te razne džemove, pekmeze, sokove  i druge organske i ekološki zdrave proizvode. S njim u kolibi sa ljekovitim proizvodima radila je i supruga Refija. Hadžija je veliki radnik, a po naslovu njegove radnje Seljačka posla zaključio sam da je i šaljivdžija iz naroda. No, sasvim ozbiljno mi je objasnio otkud on u vodama branja ljekovitih plodova i proizvodnji ekološki zdravih proizvoda: „Mi beremo plodove Allahovog davanja. Iz prirode. Allah daje jagodu, ona rodi, pa malinu, borovnicu, šipurak... I oni rode. Allah daje i divljaku jabuku za sirče. Prije rata živio sam u gradu, industrijskom mjestu, u Vogošći. Vidio sam kako se ljudi zapošljavaju, odlaze u podstanare, ostavljaju kuće i imanja na selu. Poslije rata došao sam kod brata budući da mu je kuća na selu ostala čitava, i predložio mu da se vratimo na selo. Snaha mi je rekla - Idi ti sad na selo, ja sam dosta bila u opancima. I ja sam se vratio 1997. pod najlon na cestu, a oni su se vratili dvije hiljade i neke. Ovaj posao me podstiče da hodam, jer moram da hodam da bih živio. Oko nas ima oko preko 200 ljekovitih biljaka, a mi beremo oko 150 koje su nama poznate, a i interesantne nama u Bosni.“

Dobri ljudi uplatili hadž za kompletnu porodicu

Prije dvije godine hadžija Enes je sa hadži hanumom Refijom i dva maloljetna sina Enesom i Bajramom obavio hadž. Desilo se to iznenada, kad je najmanje očekivao. A, kako se to desilo, kazat će: „Hvala Allahu koji mi je poslao prijatelje, a sada braću iz Kuvajta. Čovjek je došao u turizam u Bosnu pa je navratio malo i kod mene. Budući da mi supruga govori engleski, u razgovoru saznajemo da on boluje od astme. Kažem mu ja da ćemo tu astmu srediti i ne treba da se zbog toga sikira. Uzmem jabukovog sirčeta i meda pravog, te dodam još nekog ljekobilja  i dam mu to. Nakon heftu dana dolazi on i pita me šta sam mu dao. Našalim se i kažem da je vidio si šta sam mu dao. Tada mi se povjeri da je dnevno dva puta koristio pumpicu za lakše disanje, a sad jednom u dva dana. Pitao me da li imam kakvih želja u životu. Rekao sam da svako ima želja, a one treba da budu realne. On je uporno pitao za želje. Zovnem male sinove da nešto prouče. On i njegova pratnja počeše plakati, jer mala djeca u Bosni znaju odlomke iz Kur'ana. Ponovo me pita za želju, a ja kažem da bih volio sa suprugom i sinovima biti na Arefatu da Allaha zamolim da ih uputi i pomogne. Pogledao je u mene i rekao: „Inša-Allah.“ Za dva dana njegov je prevodilac donio pare za naš put. Otišli smo sa BISS tursom. Nedavno sam zamolio jednog profesora arapskog jezika da mi napiše zahvalnicu mom bratu iz Kuvajta na kojoj je pisalo da je moja želja da nas Allah spoji u Džennetu kao što nas je spojio na Dunjaluku. Odem ja i uručim mu tu zahvalnicu. Gledao je zahvalnicu i zaplakao. Inače, često mi dođe u posjetu sa ženom, djecom, unučadima. On svake godine u Bosni kolje tridesetak kurbana.“

Cijeli tekst u printanom izdanju