Admir ef. Muhić: Ko nema dobre odnose s drugima taj sigurno ima problem sa svojim imanom

Kakav je status imama i vjeroučitelja u Republici Hrvatskoj?

Imam i vjeroučitelj u Hrvatskoj zaštićena su kategorija ljudi prije svega Ugovorom između Vlade RH i Mešihata. I imam i vjeroučitelj za svoj rad naknadu dobivaju iz proračuna RH, a ne iz džemata. Kako? Jednostavno je. Vlada je na sebe preuzela obveze da svim imamima osigura dostojnu plaću preko Mešihata, a vjeroučitelji imaju od škole na temelju radnog mjesta i Ugovora o radu sa školom (ovisno o satnici). Imami nisu ovisnici o vazifi ili bilo čijoj sadaki. Nisu to velika primanja, ali su sigurna. U ovome se vodila briga da imami ne budu socijalni slučajevi i u tome se uspjelo. Ovo što mi imamo u Hrvatskoj nema niko u Evropi.

S obzirom da se vaš džemat i dom nalazi u blizini GP Maljevac, kažite nam koliko trenutna situacija u vezi migrantske krize?

Mi smo prvi džemat kad izađete iz Krajine u Evropu. Mi čujemo ezan iz Bosne, iz Velike Kladuše. Sve džematlije su porijeklom iz Krajine pa prema tome svakodnevno imamo potrebu odlaziti u BiH što rodbini, što u posjetu i u trgovinu. Ovih dana to, nažalost, ne možemo jer su migranti zaposjeli na sred ceste i blokirali prijelaz, a hrvatska im policija zabranjuje ulazak u Hrvatsku. To je i pravilo granice. Možeš proći ako imaš ispravne putne isprave. U ovom slučaju mi ispaštamo, jer nam se oduzima pravo na slobodu kretanja. Mi imamo empatiju prema migrantima, ali im nije mjesto na cesti nego u dostojnim smještajima za koje nadležni nisu još osigurali. Tu gubi i bosanska privreda, jer znamo da cijela središnja Hrvatska odlazi u kupnju u Veliku Kladušu. Mi Bošnjaci bez Bosne smo jetimi. I ne daj Bože da ovako ostane.

Poznati ste po tome što imate vrlo dobre odnose sa kolegama iz drugih vjerskih zajednica. Treba li Regionu danas više takvih ljudi i susreta i zbog čega?

To je naš poziv, naša obveza da izgrađujemo dobre odnose sa svima. Ko nema dobre odnose s drugima taj sigurno ima problem sa svojim imanom i problem s razumijevanjem islama. Nama muslimanima je imperativ biti dobar s komšijom, drugim i drugačijim, jer nam je u tome i budućnost. Mi nemamo budućnost samu za sebe niti smo mi izabrani Božji narod nego dijelimo ovaj prostor sa drugima u svim njegovim prednostima i faličnostima. Svaki imam treba znati i poznavati i popa i fratra, i časnu sestru i svećenika, i biskupa i stavrofora u svom mjestu i posjetiti ga/ih i pozvati ga/ih sebi u džamiju na druženje. Bez toga naša misija nije potpuna. Nema snažnije poruke od djeteta kad dođe kući i kaže svojim roditeljima: "Efendija i svećenik popili kahvu/kafu/kavu." Susreti s drugim su dalekosnažniji od bilo kakve priče. To mi moramo danas činiti da iznesemo islam iz sebe i iz zidova i na ulicu i u svakodnevnicu.