Život djece u ratnoj Srebrenici: Spavali smo po ulici, ložili vatru na putu

Hiljade djece živjelo je u Srebrenici od 1992. do 1995. godine, a dr. Zilha Mastalić-Košuta iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu navodi da je u tom periodu ubijeno 826 djece.

U svom radu „Zločini nad djecom u Srebrenici (1992-1995) navodi da su „djeca u ovom periodu bila primorana na brzo odrastanje zbog potrebe da se sama bore za život u potrazi za hranom. Dječije igre i radosti zamijenjene su skupljanjem drva za ogrjev, potragom za hranom i donošenjem vode za ličnu higijenu s obližnjih izvora.

Velikom broju djece ubijeni su ili poginuli očevi tako da su dječaci s napunjenih desetak godina morali brinuti o porodici i mlađim članovima porodice“.

I Ahmed Hrustanović bio je jedno od te djece koje je živjelo u Srebrenici tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. 

- Imao sam šest i po godina kad sam iz mog sela Miholjevine bio protjeran sa svojom porodicom, rodbinom i komšijama u Srebrenicu. Bilo je to u martu 1993. Već u aprilu sam sa trudnom majkom i sestrom prebačen UN kamionima za Tuzlu. Babo i sva ostala rodbina ostali su u Srebrenici do jula 1995. - kaže Hrustanović za Preporod.info.

Navodi da je po dolasku iz Miholjevina u grad zapazio da je Srebrenica puna ljudi, mnogi su spavali po ulicama, ložili vatre na putu.

- Spaljene kuće i miris goruće plastike uvijek me vrate na ta sjećanja. Sjećam se masakra oko stotinu omladinaca na igralištu kod škole koji se desio 12. aprila 1993. godine. Zajedno sa još nekim, meni nepoznatim ljudima i djecom stanovao sam blizu u jednoj sobi. Iako sam bio dječak sa nepunih sedam godina sjećam se tih teških trenutaka. Mnogo toga mi je ostalo u sjećanju - govori Hrustanović.

Prisjeća se da ih je odmah nakon tog masakra otac nekim čudom ubacio u UN kamion i to je bio posljednji put da su ga vidjeli. Na barikadi prije Bratunca, sjeća se, četnički vojnik je tražio novac od nas, žene su vadile i zlato i novac i davale mu, jer je prijetio da će nas pobiti, a sve pred očima UN vojnika.

Dok je bio u Srebrenici svoje vrijeme je provodio sa ocem kad dođe sa straže. Pravili su furune od metalnih buradi i sulinare od oluka.

- Sjećam se, jedne prilike sam zamolio babu da mi napravi drveno biciklo. Bio je počeo. Našao sam neki točak od nekog starog bicikla. Kad sam se igrao tim točkom, odjednom je neki dječak prišao i oteo mi to. Vladalo je veliko rivalstvo među djecom. I djeca, kao i odrasli igrali su se rata. Uživljavali se u te uloge. Željeli smo da i mi postanemo borci za slobodu, jer nam je u tom logoru od grada bilo teško bez hrane, soli i drugih stvari potrebnih za život. Pravili smo strijele i praćke. Noću bi ložili vatre i čekali američke avione da nam bace hranu - priča Hrustanović.

Ističe da nije bio svjestan šta se dešava, težine situacije i zločina, samo je znao da se bore za život.

- Znao sam da će nas četnici pobiti ako im dođemo u ruke. Ja sam mislio da to nikako nisu ljudi, nego neke kao prikaze koje ubijaju ljude ni zbog čega. Tek kad su brojne opasnosti prošle, mnogo godina poslije postao sam svjestan šta se moglo sve dogoditi - kaže na kraju Hrustanović.

(Alem Dedić/Preporod.info)