Šta je meni Uskrs
Piše: Alen Kalajdžija
Prije 30 godina katolički blagdan Uskrs po gregorijanskom kalendaru bio je 11. 4. 1993, inače teške ratne godine. U to vrijeme, bivajući u izbjegličkom kampu u Kaštel Kambelovcu kod Splita, s rahmetli tetkom Razom, bratom Emirom i rođakom Amarom, proživljavali smo nimalo lahke trenutke zbog započetog eufemistički nazvanog sukoba između Armije RBiH na jednoj i HVO-a i HV-a na drugoj strani. Katolici u to doba, ponosni na dolazak svoga blagdana, ceremonijalno su proslavljali važan datum u historiji svoga religijskog očitovanja. Muslimani koji su dijelili izbjeglički kamp s katoličkim sunarodnjacima uglavnom su neprimjetno boravili po kamp-kućicama i barakicama, a po potrebi uljudno i dostojanstveno katolicima su čestitali navedeni praznik. Sjećam se jednog Bošnjaka, čini mi se da se zvao Hamdo, iz Bugojna, iz tog doba, koji je stalno napominjao kako je gasio vatrenu buktinju na katoličkoj crkvi koju su na početku rata spalili četnici, kao da je to neki zabremedet, i kao da to nije normalna reakcija normalnog čovjeka.
A ja sam u to vrijeme intenzivno tragao za istinama islamskog naukovanja, podstaknut čitanjem neke literature do koje se moglo doći u ta teška vremena, i družeći se s nekim meni tada važnim osobama, kao što je to bio Haris H., od kojega sam ne samo ja nego i nemali broj mojih prijatelja učio i saznavao o vjeri. U svakom vremenu i na različitim mjestima Bog šalje svoje izaslanike ljudima koji ukazuju na humane, ćudoredne i istinske vrijednosti. U to doba već je jedan broj mojih bliskih prijatelja, jarana i poznanika, zbog neprilika u neprijateljski uzavrelim okolnostima, tražio glavi selameta u drugim mjestima, pa je jedan broj otišao put Zagreba i Istre, dok je veliki broj dobio priliku otići u Skandinaviju, ponajviše u Švedsku. Moja tetka i ja bili smo odlučni da ne idemo nikud, jer smo se nadali da ćemo se uskoro vratiti u Bosnu.
I tako, dok sam pregledao Talimul-islam Redžepa Muminhodžića, koji mi je dobavio Haris, tog dana - 11. 4. 1993, na Uskrs, put nanese njegova rođaka a moga i danas dobrog prijatelja kod mene. Sjedili smo, pričali o svemu i svačemu, kao da smo odrasli ljudi a ne neki klinci od 15 i 16 godina. Onda Sandžar povuče keca iz rukava, kazavši da smo mogli klanjati ikindiju. To mi je trebalo biti prvo ozbiljno namasko iskustvo. "Ja ne znam šta se sve treba učiti", napomenuh mu, ali me on okuraži da uzmem spomenutu knjigu i stavim je pred sebe te da iz nje, đe usfali, pročitam tj. proučim i naknadim što ne znam napamet. I tako i bi. Odosmo do zajedničkog javnog korita s česmama, uzesmo abdest kao svi sretni i uputismo se ka mojoj hudžarici koju sam bio zadužio. Ja sam nekako stidljivo proučio ikamet, a on je imamio, dok sam na sjedenju držao pored sebe ćitab, pogledajući u one dijelove svetog teksta na arapskoj transkripciji koje nisam bio napamet savladao.
I tako, dok su moje katoličke komšije proslavljali veliki blagdan, ja sam se na svoj način, iz perspektive svog vjerskog iskustva, odazivao Bogu Uzvišenom, te sa svojim ahbabom obavio svoj prvi namaz. Bio sam oduševljen, gotovo da bih krisnuo, samo kad bih smio i mogao, jer je to bilo nešto nevjerovatno i potpuno drukčije od svega ostalog što sam u svom dotadašnjem nemuštom životu proživio. A onda je Sandžar otišao svojoj kući u Kaštel Lukšić. Dan je prolazio, i došao je akšam. Bio sam slobodan. S tetkom, malim bratom i roćkićem sjedio sam u prokrvavljeno povečerje. Šta drugo radit nego - namaz klanjati! Najprije sam sebe uvjeravao da mogu sad obaviti taj namaz jer imam vremena, slobodan sam i besposlen, ali ne mogu ja to sve stizati, veliko je to odricanje, pet puta dnevno moliti se, nije šala... A nije bilo tako, jer sam sam sebe u istim cipelima derogirao, pa sam bilesi na sabahski namaz ustao zahvaljući zvonima s iste one crkve koju sam s ostalim svojim sunarodnjacima po pozivu svećenika u decembru posjetio tokom praznika svetog Nikole, za koga sam tada prvi put čuo, a koja je te zore i kasnije za vrijeme ostalih sabaha, pozivala na neku jutarnju molitvu, ili je imala neku simboličku ulogu, a mene je eto budila na namaz. "Dva rekata sabaha bolja su od cijelog dunjaluka i svega što je na njemu", kasnije sam saznao iz jednog hadisa.
Vjerske znamenitosti imaju svoju vrijednost i simboliku. Moglo bi biti blizu istini da je najvažnije ono što je u srcu i umu pojedinca, a da su formalne manifestacije religioznosti samo spoljna, odnosno vanjska i naravno važna simbolička verzija vjerskih autoreferentnih vrijednosti. To, naravno, nipošto ne znači da forma nije bitna: štaviše, nije isključeno kako je blisko istini to da je suština u formi! Uskrs je u mome vlastitom iskustvu i u simboličkom smislu bitan jer sam upravo na taj dan očitovao, nadam se, svoje vjersko ubjeđenje - i suštinski i formalno, baš kao što je zvono s crkve bilo u funkciji podsjećanja na Boga Jedinoga i služenja Njemu, Koji niti se rodio, niti je rođen, i Kome ništa ravno nije.
(IIN Preporod)
