Način odijevanja "u slici i riječi" na prijelazu 19. u 20. stoljeće

Piše: Aida Abadžić-Hodžić

Strani putopisci, slikari i arhitekti Zemaljske vlade koji su boravili u Bosni na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pokazivali su veliki interes za osobiti fenomen bosanske kulture.

Taj fenomen se ogledao u susretu i preplitanju tradicijskih formi i običaja (alaturka) sa tada savremenim impulsima koji su dolazili iz evropskih središta (alafranga) i koji su se manifestirali u arhitekturi paviljona Bosne i Hercegovine na svjetskim izložbama (Budimpešta, 1896; Bruxelles, 1897; Beč, 1898, Paris, 1900) i u novim oblicima provođenja slobodnog vremena i u načinu odijevanja. 

Poseban značaj u bilježenju i praćenju ovih pojava imali su i slikovni prilozi objavljivani u časopisu Nada, časopisu za pouku, zabavu i umjetnost, koji je kao ilustrirana revija izlazio od 1895. do 1903. u izdanju Zemaljske vlade i čiji je prvi urednik bio Kosta Hörmann.

Kvalitetom svojih literarnih i likovnih priloga časopis je pratio standarde najboljih časopisa Imperije i otkrivao nedvojbene ambicije vlasti da se i kroz pažljivo osmišljene izdavačke projekte istakne kulturno-civilizacijska misija austrougarske uprave na ovim prostorima. 

U iscrpnom izvještaju vladinog savjetnika Koste Hörmanna o pokretanju ilustriranog časopisa Nada, a podnesenog zajedničkom ministru finansija B. Kallayu, uz detaljno navođenje planiranih sadržaja i tematskih rubrika, navode se i planirani sadržaji ilustracija, u kojima dominiraju: prizori gradova, većih industrijskih pogona, odabrane pejzažne vedute, narodni motivi i prizori (scene svadbe, prizori s tržnica, slavlja i narodne igre, scene lova i sl.), prizori iz života vojnih trupa, historijski prizori i portreti uglednika, te se posebno ističu ilustracije nošnji lokalnog stanovništva (Besarović, 1968: 74-91).

Izbor tema ilustracija bio je očito u skladu s planiranom namjerom časopisa koji bi, kako je bilo navedeno u Kallayevom pismu Zemaljskoj vladi, „u slici i riječi“ te „u strogo objektivnoj i dostojnoj formi“, na „bosanskom jeziku“ ponudio „s jedne strane domaćim čitalačkim krugovima, njima primjerenu, lektiru iz svih oblasti znanja“ i koji bi, s druge strane, upoznao s „ubrzanim kulturnim razvojem Bosne i Hercegovine“ (Besarović, 1968: 91).

Koliki je utjecaj Hörmann imao na sve aspekte koncipiranja lista ilustrira i podatak iz pisma upućenog 1895. godine saradniku Nade, hrvatskom slikaru Leu Anderleu, o potrebi da „dodatno aranžira“ svoju kompoziciju s prizorom šetnje na Vrelu Bosne, a u koju bi, u duhu orijentalizma, trebalo uvesti stanovite „etnografske korekcije“ i upotpuniti prizor s nekoliko Bošnjaka i Bošnjakinja te barem jednim Turčinom, a za šta mu je Hörmann u prilogu pismu poslao i tipologiju odgovarajućih narodnih nošnji (Ćorić, 1978: 761). 

Posmatrajući sve narodne nošnje na teritoriji Bosne Hercegovine u vrijeme osmanske vlasti, može se prije svega uočiti razlika u načinu odijevanja između gradskog i seoskog stanovništva, koja je prvenstveno nastajala zbog različite ekonomske moći, prije nego li razlika u odijevanju između različitih konfesionalnih grupa, mada su postojale, osobito od 18. stoljeća, stroge odredbe u tom pogledu.

Uz putopise i hronike, značajan izvor za proučavanje gradske nošnje u Bosni i Hercegovini su i sevdalinke, npr. Prošetala Hana Pehlivana i Ja kakva je Đulbegova kaduna. 

Likovni prilozi slikara Sarajevskog slikarskog kluba, saradnika časopisa Nada, prije svega Lea Arndta, Ewalda Arndta Tscheplina, Maximiliana Liebenweina i Ivane Kobilce otkrivali su i veliki interes za fenomene odijevanja lokalnog stanovništva, što je odgovaralo i težnjama tada novoutemeljenog Zemaljskog muzeja (1888) za klasifikacijom i sistematizacijom etnografske građe.

Već 1891. godine Muzej je organizirao Veliku izložbu narodnih nošnji u Beču, a prva stalna postavka Etnografskog odjeljenja otvorena je 1913. godine i sadržavala je originalne sobe sa figurama u narodnim nošnjama, raspoređenim po geografskim oblastima. Gradska, posebno ženska nošnja u Bosni i Hercegovini, zadržala je orijentalne utjecaje sve do druge polovine 19. stoljeća, kako u krojevima tako i u izboru materijala.

Materijali su uvoženi s Istoka, ali i sa Zapada, najviše iz Venecije. Pored materijala domaće proizvodnje, u narodnim nošnjama na teritoriji Bosne i Hercegovine nalazimo krajem 19. stoljeća u manjoj mjeri i materijale manufakturne i tvorničke proizvodnje, dostavljene najčešće posredstvom dubrovačkih trgovaca. Kako su orijentalni utjecaji bili zastupljeni u načinu odijevanja sve do druge polovine 19. stoljeća, žene svih nacionalnosti nosile su crne dimije, od satena ili atlasa, dok su bošnjačke žene nosile dimije svijetlih, pastelnih boja.

Begovske žene nosile su dimije od skupocjene svile, vezene zlatom. Muslimanke su, pri izlaženju izvan kuće, obavezno imale feredžu ili zar, što se nosilo preko cijelog tijela, u vidu ogrtača koji su pokrivali glave, ramena i poprsja, poput širokog mantila. Begovske žene nosile su i „peču“, tj. komad crnog postavljenog platna, vezanog srmom, sa prorezima za oči.

Žene su dlanove pokrivale tankim rukavicama. Žene na selu, nižeg imovinskog statusa, zaodijevale su se u bošče - četverougaona platna od lana ili konoplje. Krajem 19. stoljeća zarovi počinju potiskivati feredžu. Zar se izrađivao od basme, raznih vrsta svile, zvane „damaske“, a kasnije, sa dolaskom Austro-Ugarske, najviše od puplina za ljetni i od štofa za zimski period. Zar nije bio ukrojena odjeća, već iz jednog komada sastavljen ogrtač, čiji je donji dio bio nabran u struku i služio kao suknja, dok se gornji, otvoren, prebacivao preko glave i omotavao oko ramena. 

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće duge suknje i bluze po bečkoj modi sve više zamjenjuju dimije i jelečiće, a i muškarci se sve više odijevaju alafranga. Na ulicama većih gradova, u tom prijelaznom periodu, istovremeno su se mogle vidjeti i jemenije, zarovi, fesovi, feredže i dimije, kao i šeširi, duge suknje, sakoi, prsluci, polucilindri, žaketi i kravate. Tako i u časopisu Nada iz 1895. godine, u prilogu posvećenom Velikim konjskim trkama na Butmiru (Nada, br. 14, 15. 7. 1895.), stoji: „(…) sva ta plima i rijeka šarenijeh traka, fesova i šešira, istočne i zapadne nošnje“. 

I na fotografijama koje prikazuju Nj. E. belgijskog kralja Leopolda II prilikom prijema predstavnika bosanskog paviljona u Bruxellesu 1897. godine, kao i na onima sa bečke (1898) i pariške izložbe (1900) publiciranim u časopisu Nada, prikazani su muškarci u karakterističnoj kombinaciji odijela alafranga, s leptir-mašnom ili kravatom, ali s fesom na glavi.

Takav način odijevanja imali su na prijelazu stoljeća ugledni građani neovisno o nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti, poput Ibrahim-bega Kapetanovića, načelnika Mostara, u odijelu zapadnog kroja s fesom, ali i književnika i urednika Nade Silvija Strahimira Kranjčevića, koji je nosio tradicionalnu hercegovačku nošnju s prslukom i širokim pojasom, upotpunjenu kravatom, prilikom njegove prve službe u Mostaru.

Gorljive rasprave vodile su se u prvim dekadama 20. stoljeća oko načina odijevanja, posebno žena muslimanske vjeroispovijesti, ali i u nekim pitanjima o odijevanju muškaraca. Muslimansko žensko pitanje uključivalo je rasprave o zaru i feredži, a najveći intenzitet ovih polemika vodio se između dva svjetska rata i otvarao je bolno pitanje o niskom stepenu uključenosti muslimanki u javni život, u novim sociopolitičkim i ekonomskim okvirima. Na stanovit način, može se reći da je pitanje nošenja zara i feredže bilo prvorazredno društveno pitanje u bosanskom društvu od dolaska Austro-Ugarske pa sve do donošenja zakona o zabrani njihova nošenja 1950. godine.

Rasprave je poticala i muška odjeća, naročito pitanje nošenja fesa ili šešira. Reaktualizacija zanimanja za način odijevanja i ulogu odjeće kao simbola i nositelja identiteta na prijelazu u savremeno 21. stoljeće u djelima niza autora mlađe i srednje generacije (Maja Bajević, Damir Nikšić, Asim Đelilović, Dalida Karić-Hadžiahmetović, Kurt & Plasto, Alma Suljević, Gordana Anđelić-Galić...) otkriva potentne oblikovno-problemske potencijale razumijevanja i interpretiranja savremenog bosanskohercegovačkog društva i njegove stvarnosti upravo kroz prizmu načina odijevanja, u sada novim i izmijenjenim političkim i društveno-historijskim okvirima u kojima se u pitanju izbora (i slobode) odijevanja reflektira i složena stvarnost evropskih političkih i kulturnih integracija i odnosa prema drugom te odzvanja eho pitanja i dilema koje su dinamizirale bosanskohercegovačku javnost još i prije stotinu godina. 

(bosnianexperience)