Mula Mustafa Bašeskija: Kolosalni poetski hroničar svoga doba
Autor teksta: Alen Kalajdžija
Historija Sarajeva teško bi bila adekvatno shvaćena da se u dijahroniji života nije pojavilo jedno uistinu vrijedno i neponovljivo kulturno lice ovoga grada, koje je u kontinuitetu dužem od pola stoljeća bilježilo sve važnije kulturno-historijske, društveno-političke i uopće životne i svakodnevne prilike u u središtu ondašnje i današnje Bosne. Mula Mustafa Bašeskija!
Prema dostupnim historiografskim podacima, Mula Mustafa, sin Ahmedov i Fatimin, rođen je 1731. ili 1732. godine u Sarajevu, u Sinan-pašinoj mahali, nedaleko od uže čaršije ovog grada. Nadimak Bašeskija ponio je po zvanju koje je dobio u tom vaktu, a u značenjskom smislu odnosila se na „glavnog“ pripadnika janjičarskog vojničkog reda, veterana, što govori o tome da je Mustafa bio pripadnik elitne vojne jedinice kakva je bila janjičarska. Pored ovog nadimka, Bašeskija se potpisivao i kao Ašik i kao Šefki (Ševki), premda je od pseudonima Ašik kasnije prešutno odustao. Školovao se za kazaza, ali prema dostupnim podacima, tim poslom nije se bavio, pošto je jedno vrijeme, u mlađem dobu, bio muallim u sibjan-mektebu kod džamije Ferhadije, a jedno vrijeme obavljao je i dužnost imama u džematu Buzadži hadži Hasanove džamije. Godine 1760, krenuvši, kako kaže 24. svibnja, boravio je u Biogradu zbog regulisanja nasljedstva njegova umrlog amidže u tome gradu, izbivajući nešto duže iz svoga rodnog mjesta. Tri godine kasnije – tačnije 21. 10. 1763, a pošto je već pokazivao sklonost ka pisanju i razumijevanju važnosti pisarske i zapisivačke prakse, odlučio se za pokretanje određenog pa i unosnog biznisa svoga vakta. Nedaleko od Begove džamije, kod Sahat-kule, otvorio je dućan za pružanje pravno-intelektualnih usluga, koje su se u tom dobu odnosile uglavnom na pisanje različitih dopisa i podnesaka pojedinaca različitim nivoima administracije Bosanskog ejaleta, ili pak privatnih pisama, s obzirom na to da nemali broj ondašnjeg stanovništva Sarajeva nije bio u stanju sastavljati takvu vrstu korespondencije. Da je posao cvjetao, govori i podatak da je Bašeskija kasnije promijenio objekt, zakupivši veći dućan za svoj biznis, te angažirajući i neke druge ljude vične tom svojevrsnom zanatu.
Bašekija je, faktički kao mladić, 1756. počeo sa vođenjem svoga Ljetopisa, najvećim dijelom pisan na osmanskoturskom jeziku arapskim neshi-pismom, koji istraživači još nazivaju bosanskim osmanskoturskim zbog jakog utjecaja bosanske gramatike i bošnjačkog mentaliteta autora koji piše ovo djelo, bilježeći u naredno pola stoljeća i više, sve relevantne pojave koje su bitno odredile njegov rodni grad, ili su imale veze s njegovom domovinom. Bašeskija, svjestan važnosti sjećanja o minulim vremenima, u jednoj rečenici piše: "Neka se zabavi i neka zadovolji svoju radoznalost onaj znatiželjnik (ašik) koji poslije mene, u neka druga vremena, bude ovu knjigu, ovu zbirku gledao i pregledao". Čak se na početku opredjeljuje i za to da na osnovu živih predanja i sjećanja iz neposredno turbulente historije napravi nekoliko važnijih bilješki o događajima u Sarajevu i Bosni od 1746. godine, posebno se osvrćući na pojavu jaramaza, kako ih naziva Bašeskija, te braće Morića, koji su u kolektivnom pamćenju ostali u trajnom sjećanju bošnjačke kulture. Posebno je intenzivno pisao do 1801/1802, kada ga je zadesio moždani udar, a od kojeg je umrla i njegova mati 1772, o kojoj se, prema navedenim bilješkama, brinuo, ostavivši nekoliko podataka i o tom događaju, da bi u vremenu nakon što ga je ova mentalna bolest shrvala, sve rjeđe bilježio događaje u svojoj hronici. Istraživači su se uglavnom usaglasili da je Bašeskija svoje posljednje kratke zapise ostavio iz 1804. ili 1805. godine, a prema podacima do kojih dolazi Mehmed Mujezinović, na osnovu zabilješki koje je ostavio njegov sin Mustafa Firaki, za kojeg hroničar navodi da je rođen 1775, Mula Mustafa Bašeskija umro je 18. augusta 1809. godine. Prema onome što se može naći u Firakijinu nekompletnom autografskom rukopisu ljetopisa, Mustafin Mustafa nastavio je s tradicijom koju je utemeljio Mustafa stariji, ali mlađi, nažalost, ni blizu nije bio uspješan i dosljedan u ovom poslu kao što je to činio njegov otac. Ono što Bašeskiju čini pouzdanim hroničarem svoga doba jeste činjenica da je uvijek pisao tačan datum – dan, mjesec i godinu, koji se odnosio na zabilježeni događaj.
Mula Mustafa nije imao nimalo lahak život. Iskušenja kroz koja je prolazio ostavila su traga na njegov život i pogled na svijet. Vjerovatno je najveće iskušenje bilo to što ga je nadživio samo jedan sin – spomenuti Mustafa, i jedna kćerka, a imao je desetero djece, sa Safijom Čartozan. Posebno emotivan dio iz njegova Ljetopisa odnosi se na bilježenje smrti neke od njegove djece, koja su, poput drugih brojnih Sarajlija, umirala od različitih bolesti, među kojima je najopakija bila – morija, tj. kuga koja je tada harala Bosnom i Sarajevom. Međutim, stanovništvo je prema Bašeskijinim podacima umiralo i od drugih zaraznih bolesti poput krzamaka, zaušnica, ospica, velikog kašlja, astme, ali i povreda, nesreća, ranjavanja i gubitaka u ratovima, smrtnih presuda. Godinu dana prije nego što će Bašeskija postati pisar, 1762, pa u naredne tri godine, u Sarajevu je, po njegovim podacima, od kuge umrlo blizu 15.000 osoba.
U tom duhu, vodeći svoj dnevnik, Bašeskija je napisao jednu od najuspjelijih refleksivnih bosanskih pjesama arapskim pismom, u formi bosanskog alhamijado stvaralaštva: „Nut pogledaj sada tko si / Fani da si, ti čuo si. / Poso je to što se čini, / Kako kudret kosac kosi. / Ne ostavlja nigdi nikog, / Iđu čeljad, goli, bosi, / Haman dobar pos'o radi, / Što ko radi, sobom nosi. / Što će biti od tih trica, / Čelo uzmi, dobro prosij. / Zlo namjesto dobro čini, / Zećeš dobro, dobro posij...“
Bašeksija je u svojoj hronici napisao i nekoliko pjesama na turskom jeziku, a istraživači su se također složili u tome da je zabilježio još pet pjesama na bosanskom jeziku: Zečkova puka; Ramo i Saliha; Da Bog dade da snijeg pade; Ah divojko, bila nosa; Galen prosi gizdavu divojku, koje su po provenijenciji ustvari narodne usmene pjesme, a među kojima je najduža i najzanimljivija Ramo i Saliha, pjesma lascivno-opscenoga karaktera u zanimljivoj pjesničkoj formi koja snažno korespondira s fenomenom razumijevanja zatečenog bosanskog mentaliteta te organizacijom privatnog i javnog života u osmanskoj Bosni. Naposljetku, pjesma govori o jednoj drugoj pa i o neočekivanoj strani seksualnog života u patrijarhalnom društvu tadašnje Bosne, te tadašnjim dometima socijalnog i kulturno-civilizacijskog dostignuća (kultura odijevanja, hranjenja, intime i higijene, aktulenih cijena roba i sl.). Pjesma počinje stihovima: "Zagleda se Ramo i Saliha, / na planini, ovce čuvajući. / Gledaše se tri godine dana..."
Bašeskija je bio izuzetno predan ljubitelj svoje kulture i svoga maternjeg jezika, te je čak u jednom dijelu Ljetopisa slavodobitno naglasio kako su npr. turski i arapski jezik za razliku od bosanskog leksički znatno siromašniji u oblicima riječi kojima se označava glagol kretanja, tačnije kazano, glagola otići, navodeći čak 45 bosanskih oblika u prezentu za neke glagolske lekseme. Iako je riječ o hiperboliziranom pa i naivnom stavu, možda je vrednije istaći u tom kontekstu piščevu potrebu da naglasi raznovrsnost i leksičko bogatstvo svoga maternjeg jezika, što u navedenom slučaju nije nimalo bezazlena činjenica. Zato ne čudi što se u njegovu Ljetopisu nalaze brojni domaći toponimi, etnici po mjestu porijekla, narodni bosanski nazivi za mjesece, važnije datume i dane, životinje, biljke, meteorološke pojave, zanimanja, predmete, bolesti, ali i čitave rečenice ili sintagme koje su nerijetko bile karakteristične za nekog rahmetliju kojeg je evidentirao među umrlima, ističiću na taj način neku njegovu karakternu crtu, ili ono što je predstavljalo neku vrstu kolektivno prepoznate precepcije date osobe. U tom smislu vrijedi spomena i njegov stav spram tadašnjih stanovnika Sarajeva, koji su u vjerskom smislu opisani najčešće kao jehudije ili čifuti, te đauri, zimije ili ćafiri, ali i neki drugi. Svoje sunarodnjake na turskom jeziku naziva Bosnalu i Boşnak, koji su za nj bili jednoznačni, kako se navodi u mišljenju istraživača, dok jezik tih stanovnika imenuje izrazima bosnaca [Bosnadža] i boşnakça [Bošnakča].
Također, posebno vrijedi istaknuti da je Bašeskija u Ljetopisu zabilježio oko 4.000 antroponima, mahom muških, bošnjačkih, te nešto ženskih i nebošnjačkih (kao npr. Branko, gazda; Risto, pekar), za koje nekada daje osnovne podatke, a nekada, ako je za to bila potreba i ako je imao više informacija, daje dosta širok spektar različitih i antropološko-kulturoloških odrednica, koje bitno doprinose razumijevanju tadašnjih društvenih odnosa i karakternih osobina ljudi. Ono što se događalo u historiji Sarajeva najvećim dijelom u drugoj polovini 18. st. nije prošlo nezapaženo u bilješkama kojima se opisuju različite pojave, dešavanja, događaji, lične sudbine, meteorološke i astronomske pojave, požari, poplave, društveno-politička i vojna zbivanja, bolesti, radosti, nesreće... Širina Bašeskijine duhovnosti i racionalnosti posvjedočena je i nemalim brojem zapisanih hićaja i anegdota, zabilježenih pitalica i zagonetki, koje dodatno obogaćuju multiperspektivnu organizaciju i tematsku raznolikost njegova Ljetopisa.
Sve to našlo je mjesta u isprepletenoj sudbini grada i ljudi koji su pripadali tom gradu, što ih je aktivni i pronicljivi sudionik trajno smjestio u svijest tadašnjih i budućih pokoljenja, napominjući u nekim formulacijama više puta spomenute bosansku izreke koje na izvjestan način sublimiraju prošlost, sadašnjost i budućnost Bašeskijine vizije svijeta, kazavši: "Pametara nejma da pamti!", iako su neki, kako bi Bašeskija rekao, "hudi, sijedi".
