Više od 570 srebreničkih majki su umrle a nisu ukopale kosti svoje djece, obaveza je nastaviti njihovu potragu

Gdje su? Gdje je?

Pitanja su s kojima se tri decenije bude porodice u potrazi za kostima svojih najmilijih. I ovog 30. augusta, datuma koji su Ujedinjene nacije proglasile Međunarodnim danom nestalih osoba u Bosni i Hercegovinu treba podsjetiti na to da se traga za još 7.000 osoba.  

Porazno je da se ta brojka zadnjih nekoliko godina ne smanjuje, a razlog tome je to što oni koji su činili zlodjela neće kazati gdje su masovne grobnice u kojima bi porodice mogle pronaći svoje voljene. Kajanja nema, jer da se barem malo pokaju za ono što su radili, rekli bi gdje su gorbnice, kako bi bol s kojom žive majke, sestre, supruge, djeca bila manja. 

Hajra Ćatić, predsjednica Udruženja „Žene Srebrenice“, 26 godina bezuspješno je tragala za tijelom sina. Umrla je, a nije dočekala da nađe barem jednu kost sina. Ona je svoj cijeli život posvetila borbi za istinu i pravdu o genocidu, a više puta je isticala da joj je želja pronaći barem jednu kost sina Nihada, zvanog Nino, ali i da se plaši da to neće dočekati jer taj proces sporo teče. 

Hatidža, Nura, Zumra, Šida, Hasiba, Sabaheta, Hajra… Zauvijek su otišle ove srebreničke majke sa ranom na srcu. Sjećajući se onih koji više nema, nosile su breme preteških uspomena i nisu mogle izdržati.

Prema podacima Udruženja “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa”, više od 570 srebreničkih majki umrle su, a nisu ukopale svoju djecu. 

Na ovaj dan obaveza nam je podsjetiti na njih, na njihovu djecu. Naša je obaveza da nastavimo potragu za posmrtnim ostacima njihove djece i da ih dostojanstveno ukopamo. 

Jer, njima je ovozemaljski život bio teži od smrti. I nama će biti sve teži ako skrenemo s njihovog puta i dozvolimo da izblijedi sjećanje na žrtve genocida. Bošnjaci su mnogo puta kroz historiju svoju zaboravnost krvlju platili. Zbog majki Srebrenice i njihove nepronađene djece, ovoga puta pravo na zaborav nemamo jer zaborav je put u novi genocid.  

Neizvjesnost, bol, patnju majki ubijenog grada možda najbolje opisuje rečenica predsjednice pokreta “Majke enklava Srebrenica i Žepa” Munire Subašić: "Mi smo umrle 1995., samo nas još nisu zakopali." 

Borba porodica koje su ostale bez svojih najmilijih nastavit će se dok su živi svjedoci tih zločina, odustati neće. Ali boli to što danas, na Međunarodni dan nestalih niko od predstavnika se vlasti se nije oglasio da im da nadu da će oni koji to mogu uraditi sve da se 7.000 nestalih nađe.  

Proces traženja breme je koje nose svi koji mogu doprinijeti da se smire porodice, jer je to jedina pravda prema njima na ovom svijetu. Ako to ne urade, nosit ćemo ih na duši kao majke Hajru, Zumru, Hatidžu… 

Članovi porodica nestalih u Bosni i Hercegovini nevjerovatno su strpljivi i hrabri ljudi. Treba moći nositi se s traumama mnoštva identifikacija, silnim razočarenjima i tugom. Potom i novom nadom s pojavom neke nove informacije, te dubokom tugom nakon spoznaje da je informacija opet lažna i da su ponovo na početku. 

Podsjećamo, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu je nestalo oko 35.000 osoba.  

(A.N./Preporod.info)