Slovo o vodi
Autor teksta: Prof. dr. Enes Karić
U Kurʼānu se veli da kiša ne pada. Kišu Bog s neba spušta! Još od praskozorja islama teozofima nije promakla činjenica da se spuštanje kiše iz oblaka u Kurʼānu opisuje istim riječima kojim se opisuje i objavljivanje same kurʼānske Objave. Spuštanje kiše jednako je objavljivanju, "spuštanju" kurʼānskih riječi, poglavlja i kaža.
Kad dragi Bog dariva pramenove kiše, zapravo nas suočava s neposrednim prizorom zbivanja Objave same! - sugerira se u Kurʼānu.
Od vode smo stvorili sve živo! - kaže se u Knjizi. I sam je čovjek stvoren od kaplje vode koja se izbaci i na sigurno mjesto pohrani - veli se u Knjizi. Brojna su mjesta u mističkoj književnosti islama o čovjekovom zametku kao malehnom crvuljku koji je klicu zametnuo baš u - vodi!
Stoga su teozofi islama zapazili da je voda u Kurʼānu najintezivnije spominjana kao čudo stvaranja, ili pak kao stvaranje samo! Voda se u Kurʼānu spominje u gotovo svim svojim stanjima: voda je kiša, voda je rijeka, voda je more, voda je rosa, voda je sočica i led, voda je svježina, voda je para...
Prizor izvorske vode nekoliko se puta spominje u Knjizi; napose je snažno istaknuta izvorska voda koja kulja iz kamenja. Mora sa svojim prostranstvima, te motiv „sedam mora“, povezuju se s mastilom i nevjerovatnim prijedlogom za razmišljanje: kad bi sva mora bila mastilo, i sve drveće pisaljke - pa da se ispišu sve Riječi Božije -, usahla bi mora prije negoli bi ponestalo Riječi Božijih!
Stoga Ibn Arebi, mistik iz sedmog islamskog stoljeća, veli da je Kurʼān more bez obala.
Morske vode u islamskim su komentarima opisane kao donje vode, prostrane, ispunjene tmušnim dubinama i katovima neprozirja! Ali, mora sa svojim plavetnilom i valovima jesu i čežnjiv zov za beskrajem, za daljinom, za Putovanjem i Putom. Nigdje nije rječitija tišina od one u prizoru naslanjanja plavetnila neba na plavetnilo okeana. Jedan arapski pjesnik mirno more naziva "zamkom tišine"! Na morsku se pučinu u Kurʼānu svraća pozornost kao na krug sudbine u kojemu se nahode stvorenja, čovjek napose.
Ma koliko naša lada bila prostrana, i jaka, i moćna, pučinski vali od nje su jači i na olujnoj pučini Bog se usrdno zaziva da podari dolazak do kopna, do luke!
U Kurʼānu se, pak, za rijeke veli da teku, bez prestanka. I u samom raju rijeke teku. Odmah ispod vrtova! Islamski mistici u neprekidnoj seobi rijeka (Hadžem Hajdarević kazao bi "seoba obala") gledaju veliki znak: kako se sve Bogu vraća, to ni voda ne odlazi, ne otječe! Rijeke ne teku svojemu ušću/uvoru, već svojemu Izvoru. K tome, rijeke su pokretni dijelovi kopna, valovi su pokretni dijelovi mora!
U beskraju Sveobuhvatnog, u kojemu smo, život ovozemni traje tek koliko je trajanje mijene dvaju valova kad udaraju o hridinu. Stoga o ljeskanju morskih valova o hridine pjesnici žalovito pjevaju. Dželaludin Rumi u kretanju vode i valova čitao je opomenu:
"O, ti, koji si usnuo u čunu tjelesnosti svoje,
Vodu si već vidio, sad gledaj Vodu vode.
U vodi ima Voda što je dalje tjera,
U duh Duh što ga vazda doziva!"
Sufijska je književnost moćno naglasila motiv vode i čistoće. Voda je, naime, a ne vino, u islamskom kredu uvedena u fontanu obredne ravni! Priroda posredstvom vode zakoračuje u kulturu, dok, opet, kultura, čovjekovim življenjem i kohabitiranjem s vodom, zakoračuje u prirodu! Na ovoj tački dolazimo do važne spone u Knjizi između vode i Božije milosti. Kad se umivamo, kao da lica svoja ne mijemo vodom, već bezbrojnim valovima Božanske milosti, koji nam danonoćno pritječu!
Oblaci su u Kurʼānu, u najmanju ruku, dvostruki znak: njihovo prolaženje nebeskim svodom znak je prolaznosti i nestalnosti ovozemnog života, i, k tome, oblaci ne samo da su znak preobražene plinovite vode, oni su sami po sebi one vidljive, „gornje vode“. Voda u obličju oblaka pokazuje svoju čežnju za duhovnim stanjima i usponima. Gledanje silnih oblaka i neba disciplinira prekomjerne želje, veli Gazali. Gledanje u zelenilo liječi i oplemenjuje vid, veli on.
Kurʼānska besjeda umnogome se potrudila podsjetiti čovjeka, gotovo ga zaklinjući, da zaumi kako puhanje nevidljivih vjetrova nosi vidljive oblake do krajolika zemlje, zamrlih i pustih.
I onda voda, bezbojna, bezokusna i bezmirisna, pomogne da pusti krajolici obrastu i ocvatu svakovrsnim i mnogostruko miomirisnim cvijećem i biljem!
U klasičnim raspravama o bojama općenito, i o bojama cvijeća posebno, veli se da se voda voli skrivati, povlačiti. Sama nema boju, ali boju omogućava! Nema okusa, ali okus omogućava! Nema mirisa, ali miris omogućava!
Islamsko ezoteričko mišljenje, nalično mišljenju starih Latina iz patristike, općenito je u materijalnim tvarima i njihovoj raznovrsnosti očitavalo mnogolike tragove Božije.
Izvorske vode jesu s onu stranu prijesnog i pečenog! Ne ovise o godišnjim dobima, ne čeka se da dozriju!
Napose se na vodu gledalo kao na najzačudniji trag Božiji, bezbojan, bezokusan, bezobličan, bezmirisan. Transcendentan. Stoga je voda u islamskoj arhitekturi prigodno korištena kao simbol Božije jedinosti, tawḥīda.
Vrijedno je dovesti do riječi, kažu mistički komentari i glose, što se voda zahvalila Bogu da od nje ljudi ne mogu spravljati kipove, kumire i idole. Voda se ne da u to ime oblikovati.
Voda se onda obavezala Bogu na stalno i predano klanjanje žuborom, vodopadom, valovima, izvorskim kuljanjem, isparavanjem. I zbog toga se u Kurʼānu veli da mogu gorjeti i ljudi, i drva, i kamenje! Ali, voda ne! Voda vatru trne! Kurʼān podsjeća da je Božije Prijestolje bilo na vodi!
