Bošnjaci neće nikada okrenuti glavu od Hrvata
Jedan od strahova Hrvata, koji se vremenom počeo koristiti kao efikasno gorivo za politiku i politikanstvo koje je vrlo teško razlučiti od ksenofobije i islamofobije, jeste da bi Bošnjaci, koji su većinom muslimani, ako postanu većina mogli razmišljati o muslimanskom uređenju društva ili onakvog kakvo bi bilo samo po njihovoj mjeri.
Ovo je bio stav nekadašnjeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, što svjedoče njegovi govori iz Glasnika HDZ-a. Kada je bivša predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović govorila o ekstremistima u Bosni ona je samo ponavljala ono što je hrvatske političare podučavao Tuđman, a to jeste da bi muslimani u Bosni mogli biti potka za fundamentalističku, ekstremnu politiku pa i terorizam u Evropi.
U tim vremenima su čak i određeni katolički teolozi skoro isto mišljenje dijelili, poput fra Ive Markovića koji je, objašnjavajući ko su bosanski muslimani, upozoravao na opasnost od islamskog teokratskog odnosa prema vlasti u Bosni i Hercegovini. Ili fra Tomislava Pervana koji je tvrdio kako muslimani žele islamsku državu.
Čija je Bosna
U tim godinama je prvi čovjek Republike BiH Alija Izetbegović jasno i glasno govorio da islam nije državna vjera u Bosni, ne može to da bude i, štaviše, ne treba to da bude. Samo slabi ljudi i slaba učenja traže zaštićen, privilegiran položaj.
To je odvijek bio i stav Islamske zajednice u BiH čiji sadašnji prvi čovjek stalno ponavlja, od prvog dana svog mandata, da je Bosna svih onih koji je doživljavaju domovinom. U tom kontekstu je bio i njegov govor na otvorenju džamije u Rabranima i to je politika svakog Bošnjaka: Bosna je dovoljno široka za svakoga i za svaku džamiju i crkvu. Bošnjaci nikada neće smatrati Hrvate manjinom, strancima, niti će zaboraviti da je zahvaljujući Hrvatima uspješno sproveden referendum 1992. godine kada su mnogi ugledni Hrvati, Katolička crkva i brojni svećenici mobilizirali građane da izađu na referendum i podrže nezavisnost zajedničke domovine. Bošnjaci nikada neće okrenuti glavu od Hrvata, ali ono što hrvatski političari mogu smatrati prijetnjom od Bošnjaka jeste ono što mogu pronaći i kod iskrenih patriota Hrata kojima Bosna nije rezervna država: Bosna je nezavisna, jedinstvena i nedjeljiva! Bošnjaci neće nikada okrenuti glavu od Hrvata i zbog činjenice da su zajedničkim snagama oslobađali ovu zemlju. To što danas na Kupresu ne stoji zajednički spomenik nije zaštita vlastitog naslijeđa, već prikrivanje istine i uništavanje budućnosti nadolazećih generacija Hrvata i Bošnjaka.
Kardinalovo pismo Tuđmanu
Ono što nikada ne bi trebalo dozvoliti jeste produbljivanje jaza između Hrvata i Bošnjaka u politici, između bosanskih katolika i muslimana u svakodnevnom životu i međureligijskom dijalogu. Sagledavanje povijesti nam pokazuje da su Bošnjaci i Hrvati mogli izbjeći svaki sukob i da su više mogli pomoći jedni drugima nego odmoći. Ono čega se Bošnjaci plaše jeste ponavljanje određenih crnih trenutaka iz povijesti.
Složenost hrvatsko-bošnjačkog sukoba devedesetih godina te korijeni današnjeg straha Bošnjaka od Hrvata po budućnost Bosne možda se mogu iščitavati iz jednog, valjda vjerodostojnog, pisma koje je kardinal Vinko Puljić uputio 1993. godine Franji Tuđmanu, a koje je javnosti ove godine predstavio novinar Senad Avdić. Naime, nakon špekulacija da HVO ima sklopljen dogovor sa srpskom stranom da se iz Srednje Bosne Hrvati isele i to područje predaju Srbima, citirajući hrvatskog komadanta iz Srednje Bosne kardinal Puljić je u svom pismu naveo: "Na upit zašto se žrtvuju toliki momci koji se bore, navodno je odgovorio: 'Moramo izazvati Muslimane da nas protjeraju odavde. Taj zadatak sam dobio.' Ne bih ovim izjavama davao preveliku važnost da mi vjernici ne poručuju kako je u njih ušao strah ne samo od neprijateljskih snaga nego i od pojedinih siledžija HVO-a. Zbunjen sam ovim vijestima. Pogotovo zato što mi živimo na takvim prostorima da iskihavamo mnoge čudne poteze HVO-a."
Kako mirno možemo spavati kada se danas na atraktivnim lokacijama iza zatvorenih vrata sastaju često Dragan Čović, a s vremena na vrijeme Zoran Milanović i Milorad Dodik kao što su se nekada sastajali Tuđman i Milošević? U takvoj realnosti manji problem su sve gadosti koje obojica javno govore o Bosni koliko je problem ono što šute.
(Cijeli tekst objavljen u IIN Preporod)
