Imam

Piše: Suad Mahmutović

Časno je biti imam. On je uvijek ispred - što etimološki i znači ova imenica. Po fikhu, imam  je onaj kojeg slijedimo. U svim vremenima njegova uloga je bila iznimno zahtjevna. Ni danas nije lahko potpuno predano obavljati ovu misijsku dužnost. Biti imam, posebno u toku Drugog svjetskog rata i postratnim godinama, značilo je, uglavnom, nositi se s iskušenjima teškog rada, siromaštva i neslobode. U toku Drugog svjetskog rata, samo na području Povjerenstva IVZ Bihać ubijeni su: Šaćir-ef. Malkoč, imam i muallim u džematu Pokoj, Mehmed-ef. Mehulić, Čavkići, hfz. Šerif-ef. Begić, Srbljani i Abas-ef. Duljković, Ribić. Ovu četvoricu imama su zaklali četnici 1942. i 1943. godine, dok je Nazif-ef. Lonić umro od posljedica ranjavanja 1944. godine. Ukupno osam službenika Islamske zajednice umrlo je od tifusa, a jedan od tuberkuloze. 

Značajan broj imama je nakon rata robijao po nekoliko godina u komunističkim kazamatima. To je vrijeme neviđene represije naspram vjerskih službenika. Samo u periodu od 1945. do 1956. godine u Bosni i Hercegovini je zbog "neprijateljske aktivnosti" uhapšeno 110, a od 1952. do 1955., po osnovu Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kažnjeno 233 službenika Islamske vjerske zajednice. Sličnu sudbinu doživjelo je i 158 katoličkih svećenika te 48 pravoslavnih sveštenika. Kao razlozi kažnjavanja navode se saradnja s okupatorom i ometanje izgradnje novog društvenog poretka. Krajiški imami su zatvarani u čuvenu bihaćku kulu, koja je tada bila zatvor. Tu su zajedno boravili muškarci i žene, četnici, ustaše, vjerski službenici raznih konfesija i redovnice. U ćeliji nisu imali toaleta. Fiziološke potrebe su obavljali u prostoriji u kojoj su boravili. Nakon toga su, po kazivanju rahmetli Ibrahim-ef. Okića, odvezeni vagonima za stoku u Zenicu gdje su radili u kamenolomu do kraja robije.

Čestiti imami u to vrijeme bili su progonjeni i šikanirani, a njihov rad obezvrijeđen. Navest ćemo primjer dobrog Muhamed-ef. Redžepagića, imama u džematu Vrnograč, Velika Kladuša. U Presudi izrečenoj Muhamed-efendiji i drugovima od 25. februara 1947. godine se, između ostalog, navodi: KRIVI SU: za osnivanje tajne organizacije koja je imala za cilj nasilno rušenje postojećeg državnog uređenja FNRJ i tekovina oslobodilačkog rata. Muhamed-efendiji se također stavlja na teret da je širio propagandu, rasparčavao neprijateljske letke i Srpske novine čiji su urednici četničke vojvode. Zbog svega navedenog osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 16 godina s prinudnim radom te gubitak političkih prava, prava na penziju i socijalno osiguranje u trajanju od tri godine. Rahmetli Muhamed-efendija je bio jako ažuran imam na svim poljima. To je njegov "jedini grijeh" koji tadašnje vlasti nisu opraštale. Ovi časni ljudi nisu o tome govorili. Jedno vrijeme nisu smjeli, a kasnije nisu htjeli. Istinski su živjeli vjeru, nisu puno vazili, ali rezultati njihova predanog rada bili su vidljivi. 

Mnogima su komunističke vlasti nakon rata nudile da napuste imamsku službu i budu matičari, jer je u to vrijeme bio jako nizak procenat pismenih ljudi. Tada je to značilo materijalnu sigurnost, državnu platu i doplatak za djecu. Iz ljubavi prema pozivu i ahmediji većina nije prihvatila. Sa džematlijama su propatili i čuvenu 1950., takozvanu gladnu godinu u kojoj su ljudi, naročito djeca, umirali od gladi. Godinama su plaćani u naturi što znači da nisu primali naknadu za rad u novcu nego u žitu i drvima za ogrjev. Neki su donosili kvalitetno žito, a pojedinci vrhove kukuruza od čega su mogli samo stoku hraniti. Takav način naknade za rad ostao je sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća. I danas ima imama - živih svjedoka teškoga života u to vrijeme.

Tokom agresije mnogi imami su bili konstantno uz svoj narod. Neki od njih su šehadetom svoju vjeru potvrdili, a drugi kao gazije iz rata izašli. Sačuvali su svoj, ali i obraz Islamske zajednice. 

Danas su imami u značajno povoljnijem položaju. Ali, i ova vremena nose svoja iskušenja. Veliki broj naših ljudi je napustio domovinu. Oni i njihova djeca su sada džematlije širom bošnjačke dijaspore. Svojim očima sam vidio veliki broj imama koji izvrsno vode svoje džemate i s puno dostojanstva obavljaju imamski posao. Oni su istinske vođe svoga naroda. Sreo sam takvu ulemu u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj. Puno ih je i ovdje.    

Nedavno sam vazio u jednom krajiškom džematu gdje je 23 djece završilo hatmu. Imam tog džemata me zamolio da ga ne hvalim, a zaslužio je pohvalu do neba da se čuje. Spasio je dvadeset i troje djece od ulice i usrećio isto toliko porodica. Bože moj kolika li je samo skromnost ovog čestitog čovjeka!? Sutradan sam sličnu stvar doživio u drugom džematu gdje je imam šestero djece, uz Allahovu pomoć, na pravi put izveo. Nema većeg hajra od toga u časnom imamskom pozivu. Uostalom, podsjećamo i na izreku h. Alije: "Ko me nauči samo jednom harfu, učinio me je svojim robom". Uz njihovo nesebično zalaganje sagrađene su mnoge džamije i mesdžidi u zemlji i dijaspori. Nekada se poštovanje iskazivalo poljupcem u ruku osobe koja to zaslužuje. U ruku se ljubio babo, majka, dido, nana, ali i efendija. Mislim da takva čast i danas, pored navedenih, pripada i imamima koji s puno ljubavi obavljaju svoj posao. Pred takvom ulemom se ustaje.

P. S. Tekst posvećujem dobrim bosanskim imamima. Siguran sam da će se u njemu prepoznati mnogi moji prijatelji - imami u zemlji i dijaspori.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.