Pojavili se naki muslimani, đe su mi luk i strijela

Piše: Alen Kalajdžija

Vrijeme bratstva i jedinstva u Sarajevu... Od 1983. do 1986/87. u naselju Pofalići, u mahalama oko čuvenog Plavog granapa... U godini kada su u Sarajevu održane Zimske olimpijske igre polazio sam u prvi razred Osnovne škole „Dositej Obradović“, škole pored nekadašnje Fabrike duhana u Sarajevu koja je ponosno nosila ime znamenitog srpskog preporoditelja i intelektualca iz druge polovine 18. i početka 19. st.

Kao dijete nisam znao po čemu je Dimitrije Dositej zadužio ovo sarajevsko gradsko naselje, iako sam mnogo kasnije, na studiju, učio o ovome intelektualcu, spisatelju, kulturnjaku i društveno angažiranom kritičaru svoga doba, rodonačelniku srpske nacionalne ideje, koju je kasnije razrađivao Vuk S. Karadžić. Zadužio je Dositej i Sarajevo i Bosnu, zadužio kroz svoj „život“i „priključenija“, dok je slao svoja pisma Haralampiju u Trst.

A u naselju oko Plavog granapa skupljalo bi se nas dječaka i dječačića, sve jedan drugom do uha i baš se sjećam kako smo bili brutalno surovi u ismijavanju jednoga mršavuhnog plavokosog dječaka upravo zbog njegovih ušiju, čini mi se da se zvao Milorad. Nešto se u meni bunilo protiv našega takvog stava spram njega, ali psihologija mase predstavlja čudo koje može pokrenuti nezaustavljivu lavinu bezobrazluka i šprdnje, koja bi se savremenim jezikom danas opisala kao vršnjačko nasilje.

I sve nešto mislim, da je naše današnje stanje kolektivnog duha proisteklo iz takve psihologije u kojoj je dovoljno da jedan ili nekoliko psihopata i opskurnih mentalnih profila nametne svoje mišljenje, što bi se danas reklo, svoj narativ, pa da svi igraju po njihovim pravilima, bez uključivanja svoga aktivnog dijela mozga. A možda to ipak nije tako, ali s druge strane - opet nažalost.

I tako, u ljetu kada sam sa zebnjom očekivao polazak u prvi razred škole, i dok sam s Vladom, Predragom, Nenadom, Gagijem, Acom, a nešto kasnije i s Milošem, koji je s Romanije doselio u naš komšiluk a čijim sam znanjem srpske mitologije i epske tradicije (što sam zapravo kasnije saznao šta predstavlja) bio fasciniran, a rjeđe čak i sa spomenutim Miloradom, koji je bio, našim žargonom kazano, prculjak i spadao u kategoriju prčuladije, provodio bezbrižno dane djetinjstva, a s Vladom poslije dijelio klupu u razredu i zajedničku simpatiju, dotle smo po pofalićkim uličicama smišljali aferime i dječije zvrčke. Jednog dana neko predloži da idemo na brdo, jedan predio iznad Plavog granapa.

A onda Nenad ili Predrag, ko li već, reče da moramo biti oprezni, šuljajući se, jer tu žive, niko drugi do - muslimani! Može biti da sam bio čuo tu riječ, a možda je nisam bio potpuno svjestan - makar u tom vaktu - ali mi je ona nešto sugerirala, a da to ni sam nisam znao, ili nisam možda želio znati, iako su me roditelji nastojali odgojiti u odgovornu osobu s otvorenim stavom prema ljudima, ali i sviješću o sebi. Izgleda da je za mene to bilo nekako u datom trenutku prerano.

Pošto je to bilo vrijeme popularnih western tj. kaubojskih filmova u kojima bijeli čovjek dominira nad divljim bakrokošcima, to smo se kao djeca igrali upravo kaubojaca i indijanaca, inspirirani sjajnim radnjama i temama iz spomenutih filmova, uglavnom američke ili italijanske produkcije. A kod kuće sam imao luk i strijelu koju mi je napravio daidža Fiko, tada iako mlad, vrlo vješt majstor za izradu dječijih rekvizita i đakonija. I po glavi su mi sijevale ideje koje su bile potpaljene iskricama priča mojih komšijskih i školskih drugova, dok smo lutali padinama spomenutog brda.

Dogovor je pao. Večeras idemo na brdo da bijemo muslimane, jer su oni u našoj dječijoj percepciji, čini se, bili upravo oni Indijanci iz western-filmova, necivilizirano pleme koje se mora oplemeniti kulturom modernog bijelog čovjeka. Ah ti nezahvalni muslimanski indijanci!

U kuću sam bahnuo i zagambao u nekim patikama, ne izuvajući ih. Majka je sjedila u kući i čitala neki ljubavni vikend-roman. Ha uđoh, majka me prekori što sam ušao obuven, a ja, sav zadihan, smoren i pošteno oznojen od ubrzanog ljetnog koraka, zavapih: „Majko, majko, pojavili se neki muslimani, eno ih gore na brdu! Đe su mi luk i strijela da bijem te muslimane?!“

Majka se iznenađeno nasmija i upita: „Pa znaš li ti ko si, šta si?“Stajao sam u blagom čudu i nevjerici. „Kako misliš?“„Pa ti si musliman“, reče ona. Sve mi lađe potonuše. „Pa zar muslimani nisu neko poludivlje indijansko pleme? Ja nisam indijanac, neću i ne želim biti indijanac...“

Tek kasnije, saznao sam šta stvarno znači biti indijanac u evropskom kulturnom koloritu. A pitanje je hoće li ovdašnji indijanci preživjeti u rezervatima laživog i jeftino snimljenog kaubojskog filmskog suživota, čiji se scenario danas dovršava u političkim studijima moći.

Toga dana više nisam izašao napolje.

(IIN Preporod)