Čuvat će nas stranci, krčmit će nas znanci

Piše: Senada Tahirović

Priča o prijetnjama sigurnosti Bosne i Hercegovine traje već godinama. Čini se da je ovo ljeto - zahvaljujući eskalaciji kakva je nezapamćena u postdejtonskom vremenu te preslagivanjima u međunarodnoj politici - postala glavna tema u našoj javnosti. Iako smo godinama unazad navikli da nam, zahvaljujući inertnosti i nesposobnosti probosanskih političara, secesionistička družina iz RS-a diktira dominantne teme koristeći to kao alibi za sve i svašta, ovaj put je situacija kritična. Ozbiljnost situacije nisu ništa promijenila ni stalna uvjeravanja različitih bosanskohercegovačkih, ali i predstavnika kojekakvih vladinih i nevladinih faktora da ne postoji faktička snaga koja bi zaista mogla narušiti sigurnost. Jer Bosnu i Hercegovinu mnogi čuvaju - njen integritet, suverenitet itd. Efekte tog čuvanja najbolje bi mogli posvjedočiti povratnici, recimo u Višegrad ili Bratunac.

Kako je nekada vrijedilo da za ono što se ne želi uraditi treba formirati komisiju, tako bismo danas komotno mogli reći da se za ono što se ne želi uraditi – piše izvještaj ili saopštenje, organizuje debata ili saslušanje. Tako je, prije nepune dvije sedmice, zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD Gabriel Escobar saslušan pred Odborom za vanjske poslove Zastupničkog doma o temi Zapadnog Balkana. U najkraćem, njegova preporuka za Bidenovu administraciju je sadržana u tome da bi SAD trebale nastaviti politiku kontinuiranih integracija regiona u euroatlantske strukture. Naglasio je i prijetnje malignog ruskog utjecaja na region – od investicija u cilju destabilizacije do medijskog rata dezinformacijama u cilju širenja podjela i podizanja međuetničkih tenzija. “Integracija zemalja Zapadnog Balkana u EU i NATO jača Evropu kao geostrateškog partnera i čini Zapadni Balkan sigurnijim i prosperitetnijim”, samo je jedan od njegovih zaključaka. Da je saslušanju prisustvovao kakav stručnjak za halucinacije, koji uz to dobro poznaje stanje na famoznom Zapadnom Balkanu, vjerovatno bi upitao "priviđaju li Vam se često te integracije i ima li ih sada u prostoriji s nama?" Šalu na stranu, integracije nam teku tako dobro da Noćni vukovi i druge ruske paraformacije krstare Bosnom i Hercegovinom slobodno i nesputano kako valjda ne mogu nijednom drugom zemljom u "euroatlantskim" prostorima kamo se, kako nam kažu, kontinuirano integriramo.

To što Escobar nije pozivnicu za NATO uvrstio u rješenja za zaustavljenje secesionističkih djelovanja, istini za volju, nije rezultat samo njegovih poimanja sigurnosti u Bosni i Hercegovini. Rezultat je to i "napora" bosanskohercegovačkih političara da izbjegnu svaku odgovornost i da artikuliraju zahtjev za potpunim očuvanjem integriteta i suvereniteta zemlje - i na teritorijalnom i na institucionalnom nivou. Čini se da je samoprozvanim zaštitnicima naše domovine problem činjenica da bi ulazak BiH u euroatlanske integracije zaista moglo biti rješenje. A rješenja nisu baš dobra jer bi ih natjerala da rade i ozbiljno polažu račun za sve što (ni)su uradili.

Na samom saslušanju, kada je bila riječ o Bosni i Hercegovini, Escobar je upozorio i na Dodikovo uporno secesionističko djelovanje koje ugrožava stabilnost i sigurnost Bosne i Hercegovine, ali i regiona. O tome kako bi SAD mogle zaustaviti takvu politiku, istakao je kako se to može postići ojačavanjem vojnih snaga EUFOR-a, podrškom visokom predstavniku Schmidtu i bonskim ovlastima, te daljnom koordinacijom s partnerima iz EU u vezi s onemogućavanjem novčanih priliva RS-u u vidu donacija i kredita te nastavak sankcija. U najkraćem, nastavak onoga što se prema njegovom mišljenju i do sada pokazalo efikasnim. Kako je to moguće, bilo bi sasvim umjesno pitati Escobara? Šta se, konkretno, pokazalo efikasnim? Naša zemlja i dalje svake godine bilježi porast ozbiljnih prijetnji nacionalnoj sigurnosti, ustavnom poretku, imovini u vlasništvu države - a Escobar nudi rješenje u nastavku sličnih mjera kakve smo imali i do sada. Doduše, on bar ima neku ideju za razliku od nekih naših političara koji Dodiku ne bi uskratili čak ni novac jer, eto, neće oni da koče. A šta to neće da koče, najbolje zna ekipa okupljena oko Vučića, Dodika i Vulina. Ubjeđuju nas da smo u kontinuiranim integracijama, a svuda okolo vidimo samo dezintegracije - od lokalnog pa do nivoa Ustavnog suda te državnih ministarstava i agencija.

No, vratimo se Escobaru. Jesmo li mogli čuti, naprimjer, kako bi brzo pristupanje Bosne i Hercegovine u NATO savez riješilo neke od izazova i prijetnji s kojima se suočavamo? I zašto nismo, ako je integracija regiona u euroatlantske strukture od interesa i SAD-a i Evrope? Posebno ako tome dodamo pitanje kome je zapravo važno da Bosna i Hercegovina ostane neuralgična tačka za prelamanje tuđih interesa? Možda je zbog toga bila najavljena, pa i odgođena, posjeta glavnog zamjenika savjetnika za nacionalnu sigurnost Jonathana Finera i glavnog savjetnika u Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a Dereka Cholleta.

To što Escobar nije pozivnicu za NATO uvrstio u rješenja za zaustavljenje secesionističkih djelovanja, istini za volju, nije rezultat samo njegovih poimanja sigurnosti u Bosni i Hercegovini. Rezultat je to i “napora” bosanskohercegovačkih političara da izbjegnu svaku odgovornost i da artikuliraju zahtjev za potpunim očuvanjem integriteta i suvereniteta zemlje – i na teritorijalnom i na institucionalnom nivou. Čini se da je samoprozvanim zaštitnicima naše domovine problem činjenica da bi ulazak BiH u euroatlanske integracije zaista moglo biti rješenje. A rješenja nisu baš dobra jer bi ih natjerala da rade i ozbiljno polažu račun za sve što (ni)su uradili. Osim u naučenim frazama poput "pristupanje NATO-u", ne vidimo stvarno zanimanje za ovaj put i on uglavnom biva podređen nekim drugim interesima i aferama - uz uvjeravanja da ono što se danas naziva probosanskom politikom tu ionako ne može ništa, to jest, čeka se međunarodna "intervencija".

I dok se čeka, oni će uredno raspoređivati unutrašnji promet javnog novca po stranačkim linijama - od Balija do Drvara. I čekati da nas zaštiti međunarodna zajednica jer je to, kako li su to samo zaključili, njena obaveza. To što pored agresivnih i, nažalost, vrlo upornih i jasnih politika Beograda i Zagreba, ta ista međunarodna zajednica u Sarajevu možda i nema ozbiljnijeg političkog partnera niti protivnika - nikom ništa. Po svemu sudeći, svi pomalo upadamo u zamku da bosanskohercegovačke političare opisujemo samo kao nesposobne za vođenje ozbiljnih političkih procesa, a oni su očito i pristalice normaliziranja stalnog prebacivanja odgovornosti na nekog drugog. Drugim riječima, zaštita suvereniteta zemlje i njenih građana se vidi samo pod kišobranom neke moćne tuđe sile. Kako stvari stoje, ta igra pozivanja na “zaštićenu zonu” i odavanje slike nemoćnih dobronamjernika dodatan su paravan za korištenje moći na lokalnom nivou - bez odgovornosti. Stoga bi bilo pošteno upitati da li našim političarima odgovara, naprimjer, pristupanje u NATO ili EU? Na šta bi to njih obavezalo? Koliko bi im taj proces dao prostora za manevar u onome u čemu su se pokazali vrlo uspješni - recimo u preraspodjeli javnog novca i pozicija "po babu i po stričevima".

U ovom pitanju se krije i odgovor zašto integracije koje su nam od interesa nisu prve na listi prioriteta pa čak ni kada se govori o prijetnji sigurnosti i integritetu Bosne i Hercegovine. Zamajavanje javnosti ove zemlje međusobnim obračunima i efemernim sadržajima kojima tobože pokazuju brigu za građane je modus operandi kojem nema kraja. Jer za njega uvijek ima materijala. Igru im povremeno prekinu glasovi koji pozivaju na odgovornost za svakog građanina na svakom pedlju ove zemlje. Pa i u Višegradu, i u Bratuncu. Ali, čini se da više nema mnogo brige ni za to - spasonosna formula je da bi pronositelje takvih glasova mogli slobodno proglasiti radikalima - kako im se ne bi remetilo igralište i, za njih, mirna Bosna.

(IIN Preporod)