Mogu li sankcije promijeniti Dodikovu separatističku agendu?
Piše: Tarik Lazović
Američko ministarstvo finansija na "crnu listu" specijalno sankcioniranih osoba, uvrstilo je članicu Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željku Cvijanović, te još tri visoka zvaničnika bh. entiteta RS, Nenada Stevandića, predsjednika Narodne skupštine RS, Radovana Viškovića, predsjednika entitetske vlade i Miloša Bukejlovića, ministra pravde.
S obzirom na to da je predsjednik RS Milorad Dodik od ranije na toj listi, to znači da je, na osnovu predsjedničke odredbe predsjednika SAD, od jučer kompletno rukovodstvo RS-a pod američkim sankcijama. Direktan povod je donošenje zakona kojim se imala namjera sprječavanja provođenja odluka Ustavnog suda BiH na jednom dijelu teritorija BiH, ali američka vlada je ove četiri osobe identificirala i kao političare koji krše Dejtonski mirovni sporazum.
Ovakav potez Bidenove administracije je očekivan, imajući u vidu da su žestoko kritizirali poteze rukovodstva RS, a i na domaćem terenu u SAD iz američkog Kongresa već duže vrijeme traže mnogo odlučniju akciju protiv separatističkih težnji i poteza Dodikove entitetske vlasti. Nove sankcije će, možda, najsnažnije pogoditi upravo Cvijanović, koja kao članica Predsjedništva BiH, među svojim nadležnostima ima i vanjsku politiku.
No, postoje različita mišljenja o tome da li su i u kojoj mjeri ove sankcije efikasne i da li je to pravi i dovoljan odgovor na antidejtonske aktivnosti rukovodstva RS. Dodik je pod još opsežnijim sankcijama već godinama, ali njegov politički pravac je i dalje kontra mira i stabilnosti u BiH i regiji, a lokalni međunarodni zvaničnici, osim verbalnih duela, uglavnom, uvažavaju Dodikovu političku poziciju.
Dio bh. javnosti smatra da su one nedovoljne i blage te da međunarodna zajednica, putem svojih izvršnih mehanizama kakav je visoki predstavnik, mora konačno i odlučno poduzeti mjere i ukloniti remetilačke i antidejtonske faktore koje je ministarstvo finansija SAD vrlo precizno identificiralo.
S druge strane, postoji vrlo realno pitanje u kakvoj bi situaciji Bosna i Hercegovina bila da tih sankcija nije bilo ranije - prvo protiv tadašnjeg rukovodstva RS iz Srpske demokratske stranke (SDS), a kasnije i protiv čelnika SNSD Milorada Dodika te do koje mjere bi Dodik uspio provesti svoju političku agendu zbog koje je i doveo sebe i svoje prve saradnike na crnu listu.
Sankcije su politički alat čiju je efikasnost teško izmjeriti, ali daleko od toga da se mogu i trebaju potcijeniti, posebno jer one kreiraju vrlo jasan narativ i opis stanja, a na osnovu čega onda i ostale države i ključni međunarodni faktori često formiraju svoje politike.
Ostat će zapisano da su svi ključni politički lideri iz RS, uključujući članicu predsjedništva BiH, šefa vlade i parlamenta i predsjednika entiteta sankcionirani i identificirani kao prijetnja Dejtonskom mirovnom sporazumu, praktično prijetnja miru na Balkanu. SAD su ovime još jednom potvrdile da imaju oštru politiku u ovom pogledu u Bosni i Hercegovini za razliku od, primjerice EU koja još uvijek, iako skoro cijelo desetljeće ima tu mogućnost, nije niti jednu osobu iz BiH sankcionirala na sličan način.
Pokušaji sankcioniranih osoba da, u izjavama koje su uslijedile, umanje značaj odluke Washingtona možda najbolje ukazuje na njihovu važnost uprkos velikim dijelom opravdanom ogorčenju što dolaze samo od jednog međunarodnog saveznika i kao izolovan čin.
Hoće li to biti dovoljno? Ne. Da li je to važan korak u pravom smjeru? Jeste.
No, istovremeno postoji i druga strana medalje. Sankcije bi morale biti signal i poruka probosanskim ili proevropskim političkim snagama pozicije i opozicije u BiH da, uporedo sa mjerama američke vlade, i oni mnogo intenzivnije i usklađenije promoviraju agendu reformi, mira, napretka, stabilnosti, progresa te razvoja slobodnog i demokratskog društva gdje god je to moguće, a nasuprot separatističkoj agendi, koja je na svjetskoj sceni, još jednom stavljena na stub srama.
Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.
