Sinkretistički elementi u narodnim vjerovanjima: Stablo lipe kod bosanskih muslimana
Autor teksta: Prof. dr. Aida Abadžić Hodžić
U jednoj od svojih pionirskih studija o historiji i kulturi islama na prostoru Bosne i Hercegovine, Muhamed Hadžijahić (1918-1986.) bavio se i manje istraženim fenomenima, a koji na zanimljiv način oslikavaju posebnosti svjetova bosanskog islama. U svojoj studiji Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 1980), Hadžijahić je, istražujući porijeklo islama na ovim prostorima i analizirajući predislamske elemente u kulturi bosanskih muslimana, istaknuo važnost kulturne geografije Bosne, specifičnih običaja koji su prethodili dolasku islama i koji su nastavili trajati u narodnoj, ili, kako Hadžijahić ističe, pučkoj praksi, u manifestacijama svakodnevnog života.
To se u najvećem dijelu odnosilo na odnos prema prirodi, prema svim formama biljnog i životinjskog svijeta, a koje imaju sveto mjesto i univerzalnu vrijednost u univerzalnoj, eshatološkoj perspektivi. Hadžijahić naglašava kako je sinkretizam normalna pojava u svim religijama i kako sve one u svom konstituiranju apsorbiraju kvantum starog naslijeđa (Hadžijahić, 1980, 301). Hadžijahić je u studiji o sinkretističkim elementima, između ostalog, proučavao kontinuitet kultnih mjesta, svetkovine i bogumilske religijske tradicije.
Na jednom mjestu (str. 315), posebno ističe značaj stabla lipe kod bosanskih muslimana i nastavak te tradicije iz staroslavenske biljne mitologije:
Lipa je sve do u najskorije doba bila posebno štovana u bosanskih muslimana. Uočljivo je da se naročito sadila pokraj džamija i drugih vjerskih objekata. Postoji već iz 1628-1629. jedno pisano svjedočanstvo o tome kako se bosanski muslimani zajedno s kršćanima skupljaju kod neke lipe i tom prilikom donose zavjetne darove, svijeće i sl.
Učitelj Ibrahim Sarajlić zabilježio je 1897. godine i kao etnografsku građu poslao Zemaljskom muzeju u Sarajevu podatke o jednoj lipi "za koju narod pripovijeda da joj ima 500 godina. Još u stara vremena", veli Sarajlić, "pod nju su dolazili muslimani na Bajram ujutro čim bi izašli iz džamije, te bi pod njom malo sjeli i zijaret joj činili". Cijela mahala u kojoj se nalazi lipa i koja se prozvala Lipa mahala "klala bi kurbane" pod lipom: to se smatralo "kao da je u Meću (Mekku) otišao".
Zabilješka je zanimljiva ne samo sa stanovišta botaničke mitologije već i po tome što sadrži jednu sinkretističku crtu: spajanje kurbanske žrtve sa starim slavenskim običajem prinošenja žrtava svetim drvetima, o čemu za paganske Slavene svjedoči veći broj izvora.
Skrenuo bih pažnju i na to da kult lipe poznaju od svih islamskih naroda, čini se, jedino bosanski muslimani. To zaključujem iz okolnosti što Rudolf Kriss i Hubert Kriss Heinrich, koji su vrlo marljivo sakupljali materijal o narodnim vjerovanjima u islamskih naroda, lipu spominju samo na jednom mjestu, i to povezano s tradicijom bosanskih muslimana. Citiraju, naime (prema A. Hangiju), "poetičnu legendu" o nastanku jednog turbeta u neposrednoj blizini Banja Luke. Tamo je, po toj legendi, dolazio jedan pobožan čovjek pod ogromnu lipu sa vrelom i molio se. Kad je otišao na Ćabu, zaboravio je na lipi mahramu kojom je otirao lice poslije molitve, ali je na Ćabi, prilikom molitve prepoznao tu istu mahramu, obješenu na jednom drvetu. Tom prilikom napravio je znak na mahrami. Kad se vratio s Ćabe, vidio je mahramu sa istim znakom na svojoj lipi pokraj izvora. Smatrajući hadžiju "dobrim", narod mu je poslije smrti napravio nad grobom turbe.
Tako je, eto, lipa posredstvom ove legende uvrštena u folklor islamskih naroda kao blagoslovljeno drvo.
