Ukop posmrtnih ostataka civilizacije u dvorištu crkve

Piše: Mustafa Bećirović

"Jer ti si poš'o u polje čistine

gladan i ubog - sijat dobro bilje

gdje loza bi - a sad trn pun oštrine"

Ovaj stih Dantea Aligijerija je metafora na moralnu korupciju iz vremenske dionice srednjeg vijeka kojoj je svjedočio. Nažalost, Dante Algijeri nam je više poznat kao pjesnik, uglavnom površno, nego kao mislilac koji je imao političku viziju moralnog građana, društva i države.

Njegov stih s početka ovog teksta je metafora na sudbinu čistih i izvornih ideja sadržanih u "svetim tekstovima" a koje protokom vremena, u ljudskom posvjetovljenju završavaju u moralnoj šikari i trnju. Dante je bio ortodoksni kršćanin, do nivoa fanatizma, u borbi da istrošeni moralni kredibilitet kršćanskih religijskih institucija zamjeni ili vrati na izvorne osnove. Dante je bio ogorčen na moralnu korupciju papa i svećenika čiji je uzrok pohlepa, novac, zlato, srebro: ukratko, pohlepa i težnja za svojinom.

U svojoj političkoj teoriji Dante je diskreditirao crkvu i papinstvo tog vremena, odnosno njihovu sposobnost za moralni preporod. U potpunosti je odbijao ideje "plenitudo postatis" ili pravo "potpune nadležnosti" na području države, odnosno nadređenosti Cara Rima.

Osporavajući pravo crkvi na nasljedstvo "antičkog Rima" kao budućeg univerzalnog teološkog svjetskog poretka, Dante je izgradio političku teoriju univerzalnog svjetovnog poretka koji je najbolji - Univerzalni Rim. Njegova politička vizija utemeljena je na Aristotelovoj definiciji praktične filozofije po kojoj je zadatak politike traganje i stvaranje države, idealnog poretka čije je obilježje opće dobro svih građana.

Mi danas živimo u vremenu moralnog sunovrata u kojem su neke tradicionalne religije u svom institucionalnom obliku postale političke i nacionalne ideologije, kriteriji nacionalizma i ekskluzivizma. Neke su u potpunosti "izgubile čisto polje" duhovnosti i vjere, morala i humanizma u odnosu na svoje pozvanje.

Ogroman broj ljudi u svijetu, posebno na Zapadu napuštaju pripadnost tradicionalnim religijama jer u njima ne pronalazi Boga niti etičku perspektivu, te stoga zagovaraju vjeru "osobnog boga“, ili nove religijsko-filozofske pokrete, poznate kao "New Age" - Novo doba. Pohlepa, materijalizam i želja za moći kod ljudi zaštićenih "svetim i nebeskim obilježjima" uništila je "čista polja" vjere i nametnula ideološka zastranjivanja etno nacionalističke supremacije. „Gdje loza bi"- čista duhovnost, "sad trn pun oštrine"- nemoral svake vrste u ime Boga.

U društvenoj realnosti kao zapuštenoj i zarasloj moralnoj šikari nikoga više ne zanima što si, već ko si. Možeš biti idiot, lopov, kriminalac, zločinac, lažnjak svake vrste, bićeš poželjan jer etno filetistička moć religije određuje ko si i pretvara u fundamentalistički, nacional fašistički i općenito, u politički ološ. Upotrebljiv i koristan. Kako je moguće da religija šuti a ima moć da osudi svog pripadnika koji je počinio strašan zločin, i rekao javno da bi opet isto učinio. I da bude još žalosnije, taj čin ponavljanja zločina crpi iz svete katarze i otkrivenja. Šta bi na to rekao Dante? Bespoštedno bi kritikovao neutralnost koja u osnovi znači podržavanje. Poznata je njegova izreka: "Najtoplije mjesto u paklu pripada onima koji su u vremenu moralne krize neutralni."

Današnje slavljenje zločina, veličanje zločinaca kao heroja, njihovo uzdizanje do nivoa apostola nedvojbeno ukazuje na činjenicu iskrivljavanja i hereze religijskog narativa u odnosu na izvorne postulate vjere.

Dante bi kao moralni kršćanin, veliki pjesnik i reformator doveo u pitanje kredibilnost moralne obnove svakoj religijskoj zajednici čije pozvanje karakteriše šutnja na zlo koje se događa u njoj i okolo nje.

Zašto se danas i pored toliko dokaza o podsticanju na zločin prema muslimanima, i drugima drugačijima, amnestira Srpska pravoslavna crkva i pravno ne procesuira? Običan i normalan čovjek nije sposoban biti zločinac bez religijske i ideološke indoktrinacije.

Da li Islamska zajednica ima pravo i argumente tretirati gore opisanu religijsku zajednicu partnerom u duhovnom, moralnom, i uopće ljudskom smislu ako je ista izgubila ljudsko lice?

Koncert u organizaciji Srpske pravoslavne crkve u vlastitom dvorištu na dan obilježavanja genocida u Srebrenici i ukop posmrtnih ostataka ubijenih Srebreničana, je kraj nade. U dvorištu Crkve u Srebrenici kaluđeri mržnje i zla su izvršili ukop posmrtnih ostataka civilizacije sa svojom vjekovnom nacionalističkom himnom: "Veseli se srpske rode.." Jedno od suštinskih pitanja u vremenu teške moralne krize je uloga i misija Islamske zajednice. Islamska zajednica je zajednica vjernika, monoteista koji vjeruju u jednog Boga. U Kur'anu je nazvana "Zajednicom srednjeg puta".

Tom božanskom odrednicom ona je dobila ulogu moralne zajednice, kredibilne za izgradnju suživota sa narodima, plemenima, grupacijama drugačijeg svjetonazora. Osnova ili argument za izrečeno jeste "Medinska zajednica" koja je utemeljena od strane Muhammeda, a. s. na političkom konceptu grada/države.

To je bila multireligijska zajednica definirana pravom i zakonima države, bez favoriziranja muslimana, kršćana, Jevreja i drugih. Vrlo bi pogrešno bilo tumačiti, kao što sam slušao jednog stručnjaka - muhadisa, da je poslanik Muhammed dao autonomiju religijskim zajednicama u Medini. To je potpuno netačno i sa historijskog i sa stanovišta Kur'anske ideje o drugačijem. Jer autonomija je u osnovi davanje ograničenih prava manjim i slabijim narodima od strane jačih i moćnijih. Poslanik, kako navodi Huan Cole u knjizi "Muhammed, poslanik mira" u svojoj misiji nije pravio teološki kompromis, ali jeste gradio svaki drugi kompromis kada je u pitanju bio interes mira.

Rečeno Danteovski, poslanik Muhammed je od Boga poslan u povijesnu i kulturološku šikaru da od "trnja punog oštrine" gradi "polje čistine" i sadi "lozu" istine. Ni prethodni poslanici nisu imali drugačiju zadaću. Kako je moguće objasniti činjenicu da za nepunih pola stoljeća muslimani oslobode skoro trećinu svijeta; Arapski poluotok, Egipat, Perziju, Irak, Siriju sve do Azerbajdžana. Muslimani su, kako kaže Huan Cole idejom oslobađanja od tiranije osvajali teritorije, oslobodili narode od dvije genocidne imperije, sasanidske/perzijske i vizantijske. Ideja oslobođenja od zla i nasilja nije čišćenje teritorije od ljudi drugačijih identiteta. Cole je pobrojao sve ajete koji dokazuju da islam ne zagovara neisprovocirani rat, rat iz čistog mira. Ne zagovara ratove od kojih krvari povijest u združenoj moći religije i politike, u ime civiliziranja svijeta nametanjem jezika, religije i supremacijske kulture.

Čitajući knjigu Kriza religije autora Ivana Cvitkovića vrlo je primjetno da njegova sociološka analiza religijske krize uopće, i kritika nacional-religijskih identiteta u Bosni, posebno, Islamsku zajednicu stavlja u kontekst uravnilovke, poistovjećivanja, na isti način, kao što se u političkoj panorami sumornih analitičara dvoma nacionalizama, srpskom i hrvatskom, beskrupulozno pridružuje i bošnjački. Tako na str.103. uvaženi sociolog piše:"...bez obzira je li riječ o hrvatskom naconal-katoličanstvu, srpskom nacional-pravoslavlju ili bošnjačkom nacional-islamu."

Ova knjiga obiluje sličnim primjerima, usputnim ali namjernim etiketama izjednačavanja kada je u pitanju kritika nacionalizma čija je pozadina religija, pa je shodno općoj definiciji nacionalizma i fašizma, strpana i islamska religija.

Islamskoj zajednici se može štošta prigovoriti, može se mnogo toga kritikovati, ali je se nikada ne može svrstati u blok religijskih zajednica koje organiziraju, podstiču i blagoslove uništavanje drugog i drugačijeg.

Može joj se prigovoriti, na isti način kao i drugim religijskim zajednicama, prekomjernost u javnom i medijskom prostoru, šurovanje sa političarima pojedinih dužnosnika, naglašen neonarcizam, folklorizacija, estradizacija, sterilnost birokracije i istrošenost ideja, materijalizam na štetu misionarstva, ali nikada zagovaranje nacionalizma, nacizma i fašizma u bilo kojoj varijanti. Njeno domoljublje, borba za državu u odbrani od agresije se ne može zloupotrebljavati i poistovjećivati sa predstavnicima onih religija koje podržavaju etničko čišćenje, zločince i genocid.

U knjizi "Nacionalnost i Domoljublje" Mauricio Viroli piše: "Fašistička ideologija najbolji je dokaz da nacionalizam ne da nije isto, nego nije ni blizu domoljublja." U vremenu teških iskušenja i svih ljudskih doprinosa moralnoj krizi i korupciji, kada je obrazovanje, kultura, ekonomija, politika i religija izgubila etičku perspektivu, islamska zajednica nema pravo biti neutralna u moralnoj obnovi i čovjeka i društva. U tom smislu se može dovesti u pitanje svrha multi religijskih dijaloga ako su oni više formalni, a nisu inspirirani željom da se gnojne rane nanesene zlom iz vlastitih redova čiste. Sve liči na previjanje gnojnih rana.

Islamska zajednica kao Zajednica vjernika bi morala dijalog sa tradicionalnim religijskim zajednicama usloviti priznanjem genocida i drugih zločina nad muslimanima. Pokrenuti dijalog sa svim religijskim denominacijama, organizacijama, udruženjima, sekularnim i humanističkim pokretima koji zagovaraju opće dobro i izgradnju države utemeljenu na pravednim zakonima u čijem je fokusu pojedinac sa zagarantiranim pravom na: rođenje, siguran život, imovinu, zemlju i PRIRODNU SMRT.

Islamska zajednica kod svojih pripadnika mora graditi političku svijest. To je ona plemenita politika koja se gradi i nastaje u svom izvoru - SVIJEST O DRŽAVI.

Izgradnja te svijesti nije miješanje u državu, naprotiv, to je doprinos pravednoj državi i etičkoj perspektivi politike čije obilježje je opće dobro. Kao zajednica općeg dobra, njene obrazovne institucije moraju oživiti učenje Ibni Rušda putem čijih filozofskih komentara je srednjovjekovna Europa spoznala političke teorije antičkih velikana, Platona, Aristotela i drugih. I

slamska zajednica ima povijesnu priliku da u svom pozvanju afirmira i gradi "ljudski svijet" na kur'anskoj ideji različitih ljudskih identiteta.

To bi podrazumijevalo hrabrost distanciranja i osporavanja ideoloških narativa nekih škola islama u muslimanskim narodima utemeljenih na političkom upadu u vjersko ili teološko. Na tim idejama snažno se podupiru autokratski režimi kao čuvari političkog islama i islamske države. Kur'an niti u jednom svom ajetu nije propisao, definirao ili naredio stvaranje islamske države. Ali je bezbroj ajeta koji nadahnjuju i inspiriraju čitaoca da uspostavljaju pravdu, dobročinstvo, kao i principijelnu borbu protiv nepravde i zla.

Intelektualci islamskih znanosti na Danteov način ne smiju dozvoliti zloupotrebu islama u političke svrhe i državne ideologije.

Možemo nabrajati tiranske režime koji sebe nazivaju "islamskom državom". U tim režimima stradala je sloboda, pravo i pravna država, nauka i slobodno obrazovanje, ekonomija. Zato i imamo prefikse islamsko koje je izvornu, univerzalnu ideju islama učinilo ograničenom i izopćenom iz općeg stvaralačkog toka u najširem smislu.

To se desilo onda kad smo odustali od medicine kao znanosti i izmislili naziv "Poslanikova medicina". Kad smo odustali od ideje države kao zemaljskog uređenja ljudskih prava, mi smo prihvatili naziv "islamska država" a zapravo smo pristali na ukidanje slobode i kreativnosti ljudskog duha. Stoga bi najveći intelektualni džihad u muslimana mogao biti borba odvajanja islama kao Božije vjere od političke uzurpacije i njenog pretvaranja u državnu ideologiju, na isti način kao sto bi kršćanski intelektualci trebali na Danteov način osloboditi izvorno kršćanstvo od hereze njegovih današnjih gospodara.

Ako smo nesposobni dosegnuti moralnu dimenziju trojice Božjih poslanika, Mojsija, Isusa i Muhammeda, možda bi nam dva povijesna velikana, Ibn Rušd i Dante Aligijeri, mogli osvježiti razum i otvoriti oči.

(Preporod.info)