Dobro je hadžiju po povratku sa hadža zijaretiti

Autor: Mustafa Hasani

U literaturi, a i u današnjoj praksi, malo se pažnje poklanja zijaretu i čestitanju hadžijama nakon njihova povratka. Na mala vrata se uvodi običaj po kojem hadžiju ne treba bihuzuriti, odnosno, ta posjeta može biti shvaćena kao traženje poklona kako bi se dobila kapa bjelica, tesbih, serdžada ili pak nešto drugo, a na žalost ima i onih koji ne smatraju vrijednim da se novim hadžijama ode na čestitanje i zaželi kabul hadž i dobrodošlica.

O nekim običajima dočeka hadžija iz naše prošlosti

U Bosni i Hercegovini se od vajkada poklanjala posebna pažnja hadžu i hadžijama. Pored toga što je to jedan od pet temeljnih ibadeta, hadž je specifičan u odnosu na druge ibadete jer podrazumijeva zahtjevno putovanje u Mekku i Medinu, koje je skopčano sa mnogo materijalnog, fizičkog i duhovnog ulaganja. Stoga su odlasci i dočeci hadžija uvijek predstavljali trenutke radosti kako za familiju, tako i za džema'at, zajednicu, narod, te su vremenom zadobijali specifične običajne oblike.

Enver Mulahalilović je u knjizi Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegoini zabilježio raznoliku praksu kod nas o dečeku hadžija, zijaretima i sl. On bilježi da je u Sarajevu bio običaj da hadžije prvu džumu po povratku s hadža klanjaju u Carevoj džamiji, vjerovatno da bi i oni koji im nisu došli kući zijaretiti ili i čestitati im, imali priliku to uraditi u džamiji. Običaj je također bio da hadžija po povratku tri dana ne izlazi iz svoje kuće, čak ni u mahalsku džamiju kako bi dočekivalo goste. Poslije ta tri dana boravka u kući prvo bi se hadžije između sebe posjećivale, pa bi tek onda počele izlaziti u čaršiju.

Poseban oblik ispraćaja, ali i dočeka, jer se lakše precizno znalo kada će hadžije stići, počinje sa izgradnjom željeznice i uspostavljanjem željezničkog saobraćaja u BiH s početka austro-ugarske vladivine u BiH. Tada su hadžije umjesto iz hadžijske džamije ispraćani sa željezničke stanice. Kako je bilo svečano na ispraćaju hadžija tako je bilo i na njihovom dočeku. H. Hasandedić bilježi da su u Mostaru hadžije ispraćam, ali i dočekivani na isti način. Muallim bi djecu poredao u dvije vrste. Pročelnici, jer se radilo samo o muškoj djeci, bi naglas učili razne dove kako bi hadžiju dočekali dovama, a ostala djeca bi izgovarala amin. Tako bi hadžiju pratila ova vesela povorka od stanice do kuće gdje se prirađivala sofra za uzvanike, rodbinu i prijatelje. Obično su priređivane tri sofre: za muškarce, za žene i za djecu. Halve i nešto para bi tada bilo i za mostarsku sirotinju.

Vrijedan izvor informacijama koje se tiču naše teme su putopisi koje su hadžije brižljivo pisali sa putovanja na hadž. Hadži-Hasan Ljubunčić u pogovoru svoga putopisa Put na hadž u 1954. godini navodi preko 15 putopisa sa hadža za koje se do tada znalo i to pet štampanih, zatim 11 radova koja opisuju način obavljanja hadža. U ovim putopisama su zabilježene mnoge interesantne situacije. U najstarijem putopisu sa hadža pronađenom kod nas od hadži-Jusufa Livnjaka u kojem je bilježio konake, mjesta i sve zijarete kaburima časnih boguugodnika zabilježen je i trenutak ispraćaja koji je očito duboko dirnuo našeg putopisca. On je iz Duvna krenuo sa braćom hadži-Omerom i hadži-Hasanom od kuće 20. VI 1615. godine. "Praćen mnoštvom prijetelja prispjeli smo na konak junačnom Husejn spahiji na njegov čair gdje smo svi bili obilno počašćeni, pa neka njemu Uzvišeni Stvoritelj uveća blagodat..."

Doduše, hadži-Jusuf u svom putopisu ništa nije napisao o dočeku, kada se nakon godinu i deset dana, koliko je ukupno trajalo njegovo putovanje, vratio sa hadža vjerovatno smatrajući da je pisanje završeno jer se i put koji je bilježio završio. Sa druge strane, koliko eventualno nedočekivanje hadžije može imati negativan utjecaj na sredinu zabilježio je hadži-hafiz Muhamed Krpo, imam, mu'allim i vjeroučitelj iz Hrasnice koji je 1938. obavio hadž. Stjecajem okolnosti došao je prije nego je najavljeno da dolazi. Kada je tako bahnuo kući i njegova supruga je bila zatečena, jer se pripremala za veliki doček, pa mu je umjesto selama i dobrodošlice uputila pitanje: "Otkud ti?!". Opisujući tu situaciju naš putopisac na kraju kaže: "Eto, tako je poštanskom grješkom, izostao moj svečani doček za kojim i sad moja žena, a i moje džematlije žale. Ja ne žalim, jer što nije bilo tada, može, ako Bog, da, biti drugi put, ako opet odem na hadž."

Allah oprašta hadžijama

I naše današnje  hadžije puni utisaka  pričaju kako su prolazeći kroz muslimanske sredine prema Mekki ili vraćajući se bili sretani od domaćeg stanovništva ne bi li se sa njima selamili, rukovali. Valja dotać ruku koja je Ka'bu milovala, vidjeti oči koje su Ka'bu gledale, poljubiti hadžiju u čelo koje je u Revdi kraj Poslanikova mezara padalo na sedždu, molilo Allaha Uzvišenog za sviju. Treba ukazati počast čovjeku koga je Uzvišeni počastio da hodi stopama Adema, a-s., i h. Havve, da stoji gdje je stajao Ibrahim, a.s., sa sinom Ismailom, a.s., ili onaj koji je trčao kuda je h. Hadžera trčala ne bi li  našla vode u pustinji pa se Zemzem pojavio, pa na kraju ili na početku, selamiti, dočekati onoga koji je hodio kuda je hodio Miljenik Allahov, Poslanik Njegov Muhammed, a.s., koji je selam odazvao.

Kod ovog susreta vrlo je važno imati na umu da smo pored počasti da zijaretimo čovjeka koji je  fizički bio na tim časnim mjestima, gdje jedan namaz vrijedi koliko sto hiljada namaza  koji se klanjaju mimo Haremi-šerifa ili gdje jedan namaz vrijedi koliko pedeset hiljada namaza koji se klanjaju mimo džamije Božijeg Poslanika, a.s., u prilici da se sretnemo, razgovaramo sa čovjekom kojem je, nadat se je, oprošteno njegovo griješenje,  kome je Uzvišeni uslišao dove i oprostio mu, pa je sada bez grijeha kao na dan kada ga je majka rodila.  Jer, imami Buhari i Muslim bilježe hadis u kojem Allahov Poslanik, a.s., kaže: "Ko bude hadž obavio i pri tome ne bude ružne i nepristojne riječi govorio i  ne bude Allahove propise kršio, bit će čist od grijeha  kao onoga dana kada ga je majka rodila." Ovaj hadis je vjerodostojan sa stanovišta hadijske nauke, ali je i istina da se hadžije koje su onakvi kakvi su opisani u hadisu nagrađeni oprostom.

Stoga, dočekujući hadžije, obilazeći ih  mi imamo priliku biti s onima kojima je oprošteno. To može biti naš komšija, prijatelj, poznanik bez obzira to što nam u tom trenutku dok razgovaramo sa njim priča kako se umorio čekajući na aerodromu u Džidi ili na nekom od mnogobrojnih graničnih prijelaza. U hadiskim zbirkama  je također zabilježen hadis u kojem se kaže da je nagrada  za primljeni hadž (mebrur) Džennet, pa smo stoga možda u prilici da još na Dunjaluku gledamo onoga koji je Džennetom nagrađen. I kao što se da vidjeti ova dva hadisa se nadopunjuju u smislu da se u prvom govori da je nagrada za dobro obavljeni hadž oprost  od grijeha i da teče od obavljenog hadža, a u drugom hadisu da se takva nagrada samo nastavlja u Vječnosti.

Puno je razloga za ovakva shvatanja. Izdvojit ćemo neke: taj naš hadžija je na Dan Arefata bio na Arefatu, a poznate su riječi Allahova Poslanika da je najbolji dan - Dan Arefata. Toga dana je ove godine baš taj naš hadžija iz BiH kojega zijaretimo stajao na Arefatu. Također je poznato da onaj ko ode na hadž, a taj dan, deveti zu-l-hidždže, u oređenom vremenu ne provede na Arefatu nema hadža. Zato jer je taj boravak na Arefatu fard hadža, dakle propis a u suštini je dan neizmjerne Allahove milosti i oprosta. Imami Malik je u Muvetti zabilježio hadis Allahova Poslanika, a.s., u kojem je opisao kako se osjeća šejtan na taj dan, pa je rekao: "Šejtan nikada nije viđen manjim, poraženijim, odbačenijim i ljućim kao što je na Dan Arefata."

Toga blagoslovljenog dana naš hadžija je bio na tom časnom mjestu, uživajući Allahovu milost i oprost zbog čega se lukavi šejtan taj dan osjeća tako bijedno.

Mi naravno ne znamo jesu li grijesi našem hadžiji oprošteni ili nisu, ali imamo nadu i vjerujemo u Božiju milost i oprost. Priznanica koju hadžije dobiju od Islamske zajednice samo je ljudsko priznanje hadžiji da je bio i obavio hadž, a o kvaliteti toga hadža samo Uzvišeni prosuđuje, iako ima i onih koji u Božije stavljaju svoje jezike pa ribare po ljudskim dušama smještajući neke u džennetlije, a druge, ili češće, u Džehennemu.

Stoga, vrlo je važno vjerovati i nadati se da je naš hadžija kojem idemo na čestitanje svojim hadžom i žrtvom umilostivio dragoga Allaha pa mu ovaj još dunjalučku nagradu darovao. Ovo razumijevanje  ne bi  trebalo iznenaditi, iako može neke zbuniti, jer dotičnog, sada hadžiju,  našeg komšiju, prijetelja, parnjaka možda znamo  od malih nogu  pa se u životu zajedno svega prošlo. Dva su možda za ovu priliku bitna momenta bez obzira na naše predrasude i ranija iskustva o dotičnom nam prijatelju koji se sada vratio sa hadža: prvo, kako je ranije rečeno nagrada za dobro obavljeni hadž je oprost od grijeha i Džennet na Budućem svijetu.

Ta nagrade sljeduje hadžije bez obzira iz koje države oni bili i u koje vrijeme živjeli. Ta nagrada je ponuđena, ostvarljiva,  na dohvatu ruke svakom onom ko ode na hadž.  Drugo, ova nagrada se ne odnosi na neke hadžije koji su nekada davno živjeli pa ih se mi danas kroz ove hadise sjećamo, pa ispade da su to neki davnašnji ljudi, ashabi daleki i da je takva nagrada bila rezervirana samo za neka davna pokoljenja koja su izumrla. Time direktno, svjesno, a prije nesvjesno, iznosimo svoj stav da je poruka hadisa neprimjerena za naše vrijeme i da Allah ne oprašta, ne nagrađuje, ili da od vjere ili hadža, kao važnog vjerskog propisa nema fajde. Hadžije opisane u ovim prethodnim hadisima su obični ljudi, Bogu Dragom predani, koji su obavili hadž kako valja i Bog ih nagradio.

Taj čovjek će i dalje raditi uobičajene poslove, jesti običnu hranu i rješavati obične životne probleme. Onaj kome Allah Uzvišeni oprosti grijehe nije neki imaginarni čovjek, vanzemaljac, superhadžija koji ne hoda po zemlji. Nisu li i Muhammedu, a.s., nevjernici iskazivali nevjeru da je Poslanik od Allaha Uzvišenog neko ko je rođen u njihovoj sredini, rastao među njima, radio uobičajene poslove. S obzirom na to da nam nije otkriveno ko jeste, a ko nije dobro obavio hadž ili ko jeste dobar, a ko nije dobar musliman, i nama i tom našem hadžiji ostaje nada da se ruka Božije milosti spustila baš na njegova pleća.

Nadalje, važan momenat kojeg u pozitivnom smislu treba biti svjestan jeste da je tog istog razmišljana i osjećaja i sam hadžija. Važno je za njega samog, ali i za njegove bliže, familiju, džema'at, zajednicu, Ummet da se i hadžija osjeća i nada se da je hadž izvršio kako treba i da mu je Bog Uzvišeni oprostio. Taj optimističan pristup istakao je Allah Uzvišeni kao princip po kojem vjernik gradi vlastiti odnos prema Njemu u hadisi-kudsijji u kojem je rečeno: "Ja sam uz mišljenje moga roba o Meni. Ja sam s njim kada Me spomene (zikir čini). Pa, kada Me spomene u sebi i Ja njega u sebi spomenem, ako Me spomene u skupini Ja ga spomenem u boljoj skupini od njegove skupine." (Muttefekun alejhi) U prvom dijelu ovog hadisi-kudsijje naglašava se potreba da vjernik ima pozitivan stav prema Allahu, da se nada i vjeruje pa će Allah biti prema njemu onakav kako Ga je doživio, očekivao, dozivao.

Naravno, iskreni vjernik nikad neće takav osjećaj zloupotrijebiti u smislu da će na osnovu ovakvog shvatanja vlastitog hadža u društvu graditi kakvu bolju poziciju. Naprotiv, on će svjestan važnosti i vlastite počasti koju mu je Uzvišeni ukazao nastojati živjeti u radosti, u pozitivnom, optimističnom raspoloženju i to prenositi i na druge što je značajno spomenuti kod ovih zijareta i čestitanja.

Imati želju za odlazak na hadž

I da se vratimo putopisima sa hadža. Svjestan svih ovih blagodati hadžije su znali praviti svoje zabilješke, bilo za sebe bilo i za druge da se i drugi okoristi njihovim pisanjem. I zijareti su važni baš radi tih vlastitih, pojedinačnih iskustava. Ova iskustva su izuzetno živa baš zato što su proživljena. Ta iskustva su dirljiva, jer nam pokazuju svu ljepotu svođenja u konkretan, lični, pojedinačni život naučenih pravila, normi, hadisa, ajeta. Zato su mnoge hadžije nastojale da te svoje trenutke životnog osvjedočenje Božije milosti, oprosta i ljubavi zabilježe, kako bi ih podijelili sa drugima i druge potakli da ih sami okuse i iskuse. Stoga su važni ovi zijareti, jer oni žare našu želju da i mi odemo na hadž.

Dobra je to želja na početku nove hidžretske godine.

(Islam.ba)