Budimo ljudi

Piše: Suad Mahmutović

Bolje je biti čovjek jedan dan nego živjeti kao nečovjek stotinu godina. Uostalom, ljudi se pamte, a ovi drugi brzo zaborave. Tome nas uči i naš dragi Pejgamber, a.s: “Kako živite, tako ćete umrijeti, a kako umrete tako ćete i proživljeni biti”.

Ne može nevjernik umrijeti kao vjernik niti nečovjek na kraju čovjekom postati. Vjera i moral idu zajedno. Poslanik, a.s, nas podsjeća da je poslan da usavrši moral i izgradi karakter kod ljudi. Znamo da je iz temelja promijenio stanje u moralno zapuštenoj zajednici.  

Objava Kur’ana Časnog trajala je 23 godine, trinaest u Mekki i deset u Medini. Ajeti iz mekkanskog perioda počinju riječima: “O ljudi”, a iz medinskog: “O vjernici” i to nije bez razloga. Trinaest godina je trajala izgradnja čovjeka i zajednice muslimana.

Kada izgradiš čovjeka tek onda slijedi gradnja vjernika. Uostalom, namaz je propisan na Miradžu godinu dana prije Hidžre, (postoje podaci da su prije toga muslimani obavljali po dva rekata namaza ujutro i naveče) post i zekat druge, a hadž šeste godine po Hidžri. Postavlja se logično pitanje šta su muslimani radili punih jedanaest godina nakon prve Objave? Gradili su ljude i jačali međusobne odnose.

Bojim se da smo mi Bošnjaci, u dobroj mjeri, ovaj period preskočili. Džamije su nam pune, ali duše prazne. Ljubomora i zavidnost caruju. Ljudi se sve više udaljuju jedni od drugih. Svađaju se braća, sestre, djeca s roditeljima. Pucaju prijateljstva stara po trideset ili četrdeset godina. Nerijetko u istom safu sjede ljudi koji međusobno ne komuniciraju.

Za mene je to vrhunac primitivizma, jer ako s nekim ne govoriš to znači da nemaš argumente za svoje stavove. Mnogi su se pomirili s Bogom, ali posvađali s ljudima. Put do Dragog Boga podrazumijeva i dobre odnose s ljudima. Čovjek je biće zajednice. Nije stvoren da bude sam. Važno je da je neko uz njega kada je u teškoćama ali i radosti.

Zato, nastojmo da život organiziramo tako da radost i tugu imamo s kim podijeliti. Jer, radost nije radost ako se nemamo s kim radovati, a tuga je teška ako je nemamo s kim podijeliti. Našim gradovima je vraćen stari sjaj, imamo lijepe građevine u gotovo svim bosanskohercegovačkim gradovima. Ali gradove ne čine zgrade nego ljudi, kao što ni kuće ne čini namještaj već ukućani.

Izgradnja čovjeka

Izgradnja kineskog zida je trajala preko dvije hiljade godina. Dug je 8.851 kilometar, visok od 10 do 16, širok osam metara i kao takav predstavlja uvjerljivo najveći odbrambeni objekat na svijetu. Udaljenost posmatračkih kula, koje su integrisane u zid, od kojih je većina visoka 12,2 m, nije bila duža od dvostrukog dometa strijele, tako da nijedan dio nije ostao neodbranjen.

U svakoj od oko 25.000 kula mogla se smjestiti manja vojna posada koja je bila opremljena zalihama dovoljnim da se izdrži četveromjesečna opsada, a oko 15.000 signalnih tornjeva osiguravali su vezu s glavnim gradom. Ipak, kineska vojska je nekoliko puta bila poražena. Kako je to moguće? Jednostavno, kapije zida su otvorli stražari i ušla je neprijateljska vojska. Sličan slučaj je i sa gradom Antiohija.

Zaključak je jednostavan - važnija je izgradnja čovjeka nego zida ili tvrđave. Kinezi su uložili ogromna sredstva, vrijeme i ljude da izgrade tako moćnu građevinu. Ali, nisu izgradili stražare. Smatrali su da se taj dio podrazumijeva. Treba znati da se u oblikovanju, izgradnji čovjeka i njegove ličnosti ništa ne podrazumijeva.

Nije teško biti čovjek - treba samo biti dosljedan svojim stavovima. Još nisam čuo da je neko za sebe rekao da je loš, a puno je takvih, ili možda smutljivac, a ni takvih nije malo. Ne znam da je iko ikada za sebe kazao da je munafik, a takvih je najviše.

Vrijedi biti čovjek. Budimo ljudi. Pa makar život kratko trajao. Po tome će nas pamtiti oni koji dolaze poslije nas. Neće nas pamtiti po titulama nego po čojstvu - ako smo ga imali.  

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.