Il' izvrši, il' odstupi, il' ćeš smijenjen biti

Piše: Ekrem Tucaković

Vrijeme i okolnosti u kojima žive Bošnjaci, a posebno njihova historija i izrazita malobrojnost u odnosu na šire okruženje, faktori su koji neminovno i presudno moraju utjecati na ponašanje i učinke svakog Bošnjaka koji obavlja bilo gdje i bilo koju upravljačku ili predstavničku poziciju.

Cijena bošnjačke greške, nemara i opuštenosti neuporedivo je veća, a u nekim prilikama plaćana je krvlju. Stoga, Bošnjak koji je u poziciji da realizira bilo koju vrstu efektivne društvene moći: upravljanja nekim ili mnogim procesima i ljudima ili moći donošenja odluka nema pravo da umjesto pozitivnih učinaka obnašanja svoje pozicije društvu isporučuje izgovore i opravdanja objektivnim (ne)prilikama. Svijest nacije (javno mnijenje) trebala bi jasno staviti do znanja da se pravo osoba na pozicijama javne moći i odlučivanja ogleda jedino u izboru jedne od tri mogućnosti: ili izvršiti dužnost i donijeti neki pozitivan rezultat, ili ostavku podnijeti, ili će smijenjena biti.

Na prvi pogled može se činiti ovaj stav neutemeljeno strog, međutim mora se, pa makar bio nešto i radikalniji, naći način da se suzbije evidentna neodgovornost i ležernost u vršenju javnih dužnosti, ali ne i u korištenju privilegija.

Zdrav razum i temeljna logika nalažu da onaj ko ima moć nosi i odgovornost, ko je na javnoj poziciji i odlučuje o javnim poslovima i ljudima prva je adresa koja daje odgovore i polaže račune. Upravo stoga je imbecilno, a za slušati degutantno, kad oni koji vrše vlast o važnim problemima društva ili incidentnim situacijama izlaze u javnost samo s verbalnim osudama, žaljenjima, neslaganjima ili drugim retoričkim formama, misleći da je to dovoljno.

Po principu: ako svi nešto osuđuju, hajmo i mi! Gore od ovoga je potezanje davno spremljenog, svima i za svaki problem upotrebljivog izgovora: kriva je država; ne može se jer je država tako skrojena; mi bismo riješili a oni nam ne daju; kad nije normalna država ne mogu biti ni rješenja i sl. Prebacivanjem krivice na apstraktnu državu konkretni ljudi se amnestiraju od nerada i neodgovornosti i poručuje se da niko nije kriv.

Prvo, od pozicije i vlasti se očekuju akcije i rješenja, a ne retoričke akrobacije i verbalne ispraznosti. Pozicija i vlast nisu birani i plaćeni da govore kako nešto ili ništa (osim njihovih plaća i privilegija) ne može, nego kako može i kako mora moći, jer će oni činiti prohodnijim put do uspjeha. (Čini se da je postala ne samo politička nego i intelektualna moda izaći i nabrojati šta sve ne valja i dati generalne ocjene depresivnog stanja, a onda se vratiti u svoj prostor i samozadovoljno čekati da to neko drugi riješi. Koga obavezuju te generalne ocjene i nalozi?)

Drugo, suštinski država nije kriva nizašta! Krivi su konkretni ljudi! I u teškim okolnostima, a hvala Bogu nije više rat, sposobni i odgovorni ljudi naći će put da makar za promil stvari poboljšaju, čak i kada drugi nisu za to, naći će načina da ih uvjere da je taj promil dobro i za njih. Jer ako je nešto dobro onda je dobro za sve.

Zato, ko lamentira kako je država za sve kriva, a u njegovim rukama se nalazi važna moć upravljanja i odlučivanja - bilo u državnim ili društvenim strukturama i organizacijama - ili ne razumije ništa ili je bezobrazno drzak te računa s niskim stepenom rasuđivanja javnosti. Doduše, s njegove pozicije može biti da je u pravu, zato što je svjestan da takav kakav jeste ne bi tu bio da je država bolje ustrojena i svjesnost društva veća. Šta god da je u pitanju, ne zaslužuje poziciju moći i odlučivanja.

Bošnjaci koji nisu svjesni da im je država, i ovakva kakva jeste, najvažniji i najsnažniji okvir i sredstvo za vlastitu nacionalnu i civilizacijsku afirmaciju i sigurnost, izgubljeni su u vremenu i prostoru. Rijetka i kratka su razdoblja, ako ih je uopće i bilo, u dugoj historiji Bošnjaka koja se mogu potpuno porediti s današnjim vremenom dobrih prilika za svestranu afirmaciju bošnjačke nacije, bosanskohercegovačke države i vjere u Bošnjaka na lokalnom i globalnom nivou. Samo elementarno neobrazovan i zaslijepljen čovjek to ne vidi i može se zadovoljiti izgovorima i lamentiranjem nad teškim okolnostima (kao da su nekad bile lahke).

(IIN Preporod)