Homoseksualnost: Genetska neminovnost ili stečeno ponašanje
S vremena na vrijeme, na površinu isplivaju naučna “dostignuća” koja otkrivaju gen homoseksualnosti (gej gen), a koja tvrde kako je homoseksualnost prirodna i "urođena" stvar kod ljudi.[1]Ovakva istraživanja, odnosno medijska obavještenja predstavljaju jedan od glavnih stubova na kojem počiva ateistički diskurs koji propagira kako homoseksualnost nije abnormalnost, tjelesna bolest ili duševni poremećaj. Naprotiv, to je apsolutno legitiman izbor obzirom da je to priroda koja je naslijeđena u ljudskom DNK-u s kojom se čovjek rađai koja se ne može ukloniti iz njega, a da ne spominjemo da će biti kažnjen zbog nje, kako to naučavaju nebeske religije. U tom kontekstu, na primjer, ateista Richard Dawkins smatra da "evolucija u potpunosti pojašnjava homoseksualnost kroz nekoliko teorija", dok arapski ateist Šerif Džabir vjeruje da je homoseksualnost prirodno ponašanje kojeg se ne treba plašiti niti se treba eliminirati, već se treba poduprijeti i s njim se pomiriti.[2]
Međutim, da li je ovaj procenat tačan? Do 2010. godine u zapadnim zemljama je sprovedeno više od 30 istraživanja kako bi se utvrdio procenat homoseksualaca. Nijedno istraživanje nije bilo blizu stope od 10%, svi postoci su se kretali oko 2-3%
Kako je pitanje homoseksualnosti sve više politizirano, naročito u 2015. godini, kada je Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država donio odluku kojom se dozvoljavaju istospolni brakovi u svim Sjedinjenim Državama, dok su ranije ovi brakovi bili ograničeni na 36 od 50 država,[3]tako su se ovom presudom Sjedinjene Države pridružile listi zemalja koje dozvoljavaju istospolne brakove poput Danske, Holandije, Belgije, Južne Afrike, Brazila itd.[4]Šta je, zapravo, posrijedi naučnih tvrdnji o homoseksualnosti?! Da li je homoseksualnost prirodno ponašanje koje proizlazi iz genetskog naslijeđa koji se razvio kroz hiljade godina, ili je ona stečeno ponašanje i duševni poremećaj koji je povezan sa nekoliko socijalnih faktora i uvjeta iz okruženja?!
Kako objašnjavamo homoseksualnost?
Diskurs koji podupire homoseksualnost širi ideju o "prirodnosti"homoseksualnosti oslanjajući se na tri teme: Prva je usporedba ljudskog ponašanja s ponašanjem životinja, obzirom da je kod mnogih životinja primijećeno prakticiranje istospolnog seksualnog čina. Druga tema je tvrdnja da postoji specifičan genetski kod u ljudskom DNK-u koji je odgovoran za homoseksualnost i seksualno ponašanje općenito. Treća tema je usredotočena na tvrdnji da prilike u okruženju i socijalni faktori nemaju nikakve veze sa sodređivanjem seksualne orijentacije i identiteta pojedinca.
Čini se, međutim, da je vjerodostojnost ovih tema izložena ozbiljnim sumnjama, a što potvrđuju i dvoje naučnika, supružnici Neil Whitehead i Briar Whitehead, u svojoj knjizi "Moji geni su me natjerali da to učinim" a koji u uvodu kažu: "Zapad je, posljednjih 20 ili 30 godina, bio predmet kampanje prevara i obmana koje su natjerale njegove javne institucije, od zakonodavnih i pravosudnih institucija, preko crkava pa do disciplina koje se bave mentalnim zdravljem, da naširoko povjeruju kako je homoseksualnost prirodno urođena i da se, stoga, ne može promijeniti."[5]S tim mišljenjem se slaže i medijski analitičar Mark Dice kazujući kako "su liberalni mediji putem homoseksualne propagande Amerikancima isprali mozak kako bi ih uvjerili da je procenat homoseksualaca veći nego što jeste."
Homoseksualno ponašanje kod životinja
Mnogi naučnici smatraju da je donošenje zaključaka o stvarnom i instinktivnom homoseksualnom ponašanju ljudi na osnovu homoseksualnog ponašanja životinja pogrešno iz dva razloga: prvi jeste da se instinkti i ponašanja životinja ne mogu porediti sa ljudskim. Primjera radi, pojedine mačke, bilo mužjaci ili ženke, ubijaju mačiće čak ako su i njihovi. To se dešava zbog nagona kod mačaka izazvanog psihološkim i tjelesnim promjenama.[6]U slučaju ovakvog ponašanja, postaje besmisleno da čovjek ubija drugog čovjeka pozivajući se na to da je to ponašanje prirodno kod životinja. Svako živo biće (vrsta) ima svoju strukturalnu građu i funkciju koja se potpuno razlikuje od neke druge vrste.
Američke novine su vrlo brzo dočekale vijest pod eksplicitnim naslovom: "Istraživač otkrio gen homoseksualnosti.“ Unatoč privlačnosti ovog naslova i eksplicitne argumentacije za prosječnog čitaoca, i sam Dean Hamer je navode negirao te nakon širenja vijesti pojasnio kazavši: "Nismo otkrili gen koji je odgovoran za seksualnu orijentaciju, vjerujemo da ustvari uopće i ne postoji."
Drugi razlog zašto se treba odbaciti poređenje homoseksualnog ponašanja kod životinja sa homoseksualnim ponašanjem kod ljudi jeste da mnoge životinje koje prakticiraju homoseksualno ponašanje ne čine to iz seksualne požude i seksualne strasti prema istom spolu već to čini iz različitih razloga koji većinom nisu povezani sa urođenom seksualnom sklonošću ka istom spolu. Među uzrocima homoseksualnosti u životinjskom carstvu su: izraz mužjakove kontrole nad drugim mužjacima, manifestacija mužjakove dominacije na određenom području, dokazivanje mužjaštva pred ženkama koje traže najjače, te ponekada poremećaj njuha (a on je kod pojedinih životinja odgovoran za primanje seksualnih poruka) kod pojedinih mužjaka u razlučivanju ženki od mužjaka.[7] Ova objašnjenja se sasvim razlikuju od onih koje servira propaganda koja podržava homoseksualizam.
Osim toga, pojedini istraživači su dalje pitali: da li samo prirodni instinkti određuju seksualno ponašanje kod životinja ili imaju i socijalni faktori ulogu u određivanju seksualne orijentacije?! U jednom ključnom eksperimentu grupa naučnika je odvojila grupu mužjaka majmuna od majki i podigli su ih bez prisustva njihovih majki. Pošto su isti majmuni porasli, njima su dovedene ženke majmuna koje su im rodno odgovarale. Majmuni su ostali u čudu i nastavili su naokolo hodati zapanjeni. Pojedini majmuni su pokušali da se pare sa majmunicama, ali nisu uspjeli.[8] Ova je studija, dakle, dokazala da se seksualno ponašanje, u najmanju ruku djelimično, stiče u toku odrastanja i pod velikim je utjecajem odgoja od malih nogu, a nije nešto urođeno i inherentno majmunima od njihovog rođenja.
Mediji i vjerodostojnost gena homoseksualnosti
Novine i web stranice često objavljuju pojedine naslove poput: Otkriće "gej gena" ili "studija koja dokazuje genetsko porijeklo seksualne orijentacije." Međutim, čini se da postoje sumnje u vjerodostojnost i valjanost većine ovih naslova. Na primjer, u jednom zanimljivom slučaju, poznati američki genetičar i zagovornik homoseksualizma Dean Hamer je sproveo istraživanje u kojem je tvrdio da postoji povezanosti između genetike i homoseksualnosti. Američke novine su vrlo brzo dočekale vijest pod eksplicitnim naslovom: "Istraživač otkrio gen homoseksualnosti.“ Unatoč privlačnosti ovog naslova i eksplicitne argumentacije za prosječnog čitaoca, i sam Dean Hamer je navode negirao te nakon širenja vijesti pojasnio kazavši: "Nismo otkrili gen koji je odgovoran za seksualnu orijentaciju, vjerujemo da ustvari uopće i ne postoji."[9]Dakle, Sam Hamer, koji snažno zagovara „genetičnost“ homoseksualnosti, smatra da je svaki pokušaj dokazivanja postojanja jednog gena koji određuje homoseksualnost uzaludan pokušaj.
U sličnom slučaju 2015. godine, grupa istraživača na Univerzitetu u Kaliforniji je objavio postojanje određenih epigenetičkih obilježja[i]koji direktno utiču na homoseksualnost kod muškaraca. Mjesečni časopis „Nature“ (Priroda) je srdačno dočekao ovu vijest,[10]a ubrzo mu se pridružilo i nekoliko naučnih web-portala.[11]Međutim, nekoliko ispitivača je propitivalo studiju te pronašlo nekoliko grešaka koje su dovele u pitanje vjerodostojnost cijele studije. Britanski naučnik i autor Ed Yong je primjetio neke od ovih grešaka i objasnio kako one uključuju to da je istraživački tim isključio određeni skup testova te odabrao druge grupe testova kako bi bili u skladu sa logaritmima istraživanja koje je prethodno postavio istraživački tim. Štaviše, istraživanje se zasnivalo na studiji samo 47 blizanaca što je jako nizak broj da bi se studija generalizirala ili da bi se testiranje ponovilo jer nema dovoljnu statističku snagu. Potom je kritikujući kazao: "Obzirom na strategiju koju je razvio ovaj istraživački tim, šansa su bile da će se dobiti pozitivni rezultati i putem puke slučajnosti."[12]
Profesor genetike John Grealy je, također, uputio kritiku ovoj studiji zaključujući istu izjavom samog vođe tima istraživača i njegovim priznanjem kako je studija i naučno i statistički manjkava.[13]Potom je Grealy kazao "problem sa epigenetičkim studijama nije specifičan samo za ovu slabu studiju, već je to, naprotiv, sistemski problem... Ne mogu se hemijski agensi mehanički povezati sa određenim ponašanjem, jer korelacija ne znači i uzročnost."[14]
Genetske studije seksualnog ponašanja
Podalje od medijski popraćenih studija, grupa istraživača na američkom Univerzitetu Northwestern je 2014. godine sprovela naučnu studiju koja je obuhvatila testiranje DNK-a od 400 muškaraca homoseksualaca. Istraživači nisu uspjeli pronaći niti jedan gen odgovoran za njihovu seksualnu orijentaciju. Oni su kazali kako su "geni bili ili nedovoljni ili nebitni da bi bilo koji muškarac bio homoseksualac."[15]Studiju je prokomentirao i američki genetičar Alan Sanders kazujući: "Geni nisu sva priča, oni to zaista nisu."[16]
Međutim, da li su studije koje su vezane za homoseksualnost poput studija o fizičkim bolestima? Čini se da to nije tako. Naime, u istraživanjima gena homoseksualnosti leži veliki problem, a to je da su studije genetike ponašanja nisu kategorički određene isključivo za ljudsko ponašanje kao što, recimo, određeni gen određuje određenu bolest. Profesor porodičnih studija na Univerzitetu u Nebraski, Douglas Abbott, pojašnjava ovaj problem riječima: "Mnogi ljudi vjeruju da geni izazivaju kompleksno psihološko ponašanje, ali to nije tako. U većini slučajeva ponašanje je rezultat genetskog utjecaja u interakciji sa utjecajima iz životne okoline i samoopredjeljenja... A kada pročitamo naslove u novinama: "Gen X je pronađen da uzrokuje ponašanje Y" - to je pretjerivanje u koje vjeruju obični ljudi... Naime, geni ne dovode direktno do određenog ponašanja. Oni, zapravo, stvaraju kodove proteinima koji na kraju, kroz dug lanac biohemijskih procesa, imaju nekog uticaja na ponašanje." Douglas potom zaključuje: "A preskok sa jednog identificiranog gena na određeno ponašanje je vrlo složena i zamršena stvar."[17]
Čini se da je teško na jednom mjestu povezati gene s ponašanjem, jer ove studije ne nalikuju onima koje istražuju gene odgovorne za fiziološke bolesti sa određenim organskim svojstvima koji se jasno mogu pratiti unutar živog organizma, dok kod ovih postoji velika sumnja i nesigurnost. Kako kaže profesor biologije Evan Balaban koji se slaže s Douglas Abbottovim stavom: "Beskrajno je teško identificirati gene koji su odgovorni za poremećaje u ponašanju. Na primjer, ovisnost o alkoholu ne može se nedvosmisleno odrediti. Štaviše, ovo ponašanje ne proizilazi iz samo jednog gena već ga uzrokuje više faktora iz okoline."[18]
Geni pod lupom stope homoseksualnosti
Fondacija "Jedan u deset" (One in ten), pored desetine drugih fondacija i foruma, protura ideju da je 10% stanovništva po prirodi homoseksualno.[19]Međutim, da li je ovaj procenat tačan? Do 2010. godine u zapadnim zemljama je sprovedeno više od 30 istraživanja kako bi se utvrdio procenat homoseksualaca. Nijedno istraživanje nije bilo blizu stope od 10%, svi postoci su se kretali oko 2-3%.[20]
Zanimljiva je činjenica da se stopa homoseksualnosti primjetno povećava, a ponekada se zabilježi i standardna stopa unutar zapadnih crkava. Američki episkop, Malcolm Boyd, kaže da je: "U vjerskim crkvenim institucijama sreo više homoseksualca nego što je za svog života sreo dok je bio u Holivudu."[21]Britanske novine „Times“ su 2000. godine objavile izvještaj u kojem stoji da je među svećenicima Engleske crkve bilo 10 puta više smrti od AIDS-a u odnosu na smrtnost od iste bolesti u cijeloj populaciji.[22]Postoje određeni izvještaji koji ukazuju na dramatičan porast homoseksualnosti na teološkim fakultetima u Ujedinjenom Kraljevstvu, a koji ponekada dostiže stopu od 30% ukupne univerzitetske zajednice.[23]Ne treba posebno isticati da ovi procenti znače isključivo utjecaj različitih društvenih faktora koji nemaju nikakve veze sa genima i ljudskom prirodom.
Socijalni faktori koji dovode do homoseksualnosti
Šta ako su samo geni odgovorni za homoseksualnost? Čak da to i pretpostavimo, sami geni, zapravo, ne funkcionišu neovisno od ekoloških i socijalnih faktora. Prirodni rad gena podrazumijeva da se isti neprekidno prepliću s društvenim okruženjem sve dok se ne postigne njihova učinkovitost na određen način. Američki naučnik David Shenk ovu pojavu pojašnjava riječima: "Geni nisu potpune sheme, oni su poput dugmadi i prekidača u studijima za snimanje... Mi ne nasljeđujemo osobine svoje ličnosti direktno iz naših gena, naprotiv, mi razvijamo osobine kroz dinamičan proces interakcije gena i socijalnog okruženja." Potom zaključuje: "U međudjelovanju gena i okruženja, genetičke razlike su i dalje jako važne, ali sami po sebi, geni ne određuju ko smo mi."[24]
Na pitanje o održivosti gena seksualne orijentacije, ako ga i ima, supružnici Whitehead ističu da na istospolnu privlačnost „geni mogu utjecati 10%, ali i taj utjecaj je indirektan i slab. Na primjer, geni koji čine čovjeka visokim ne stvaraju nužno košarkaša."[25]
S druge strane, socijalni faktori koji utiču na homoseksualnu orijentaciju su brojni i različiti. U jednoj studiji se ističe da odsustvo oca ili majke povećava orijentaciju ka homoseksualnosti za više od 20%.[26]U drugoj studiji, 84% homoseksualaca muškog spola je priznalo da njihov otac bio indiferentan i ravnodušan u njihovom djetinjstvu naspram samo 10% heteroseksualaca (tj. onih koji imaju veze sa suprotnim spolom).[27]Što se tiče društva u djetinjstvu, studije su pokazale da su homoseksualci često imali malo prijatelja istog spola i bili su odbačeni od velikih grupa istog spola.[28]Kao rezultat poremećenosti porodice ili njihovog odbacivanja od socijalnog okruženja kod neke djece se javlja „rodna neusklađenost“ koja doprinosi njihovoj homoseksualnoj orijentaciji za 15%, a naročito ako taj poremećaj prati i seksualno zlostavljanje djeteta u djetinjstvu.[29]
* Članak obavljen na portalu midan.aljazeera.net.
*Autor u sekciji Intelekt na portalu midan.aljazeera.net.Student Farmaceutskog fakulteta na Univerzitetu u Aleksandriji. Bavi se savremenom mišlju, autor je knjige "Zašto smo ovde? Pitanja koja postavljaju mladi o postojanju, nauci i razvoju." Piše članke za Mudevvenat al-Džezira, Arabi21, te Sasapost.
[1]James Vincent, Largest ever study into the gay gene 'erodes the notion that sexual orientation is a choice'[Najveća studija ikad o gej genu narušava ideju da je seksualna orijentacija stvar izbora], http://www.independent.co.uk/news/science/largest-ever-study-into-the-gay-gene-erodes-the-notion-that-sexual-orientation-is-a-choice-9875855.html
[2]https://www.youtube.com/watch?v=EU5jOpDiFJc
[3]Es-semahu bi zevadži al-mislijjin fi umumi al-vilajati al-amerikijje[Dozvoljeni istospolni brakovi u svim Američkim Državama] http://www.bbc.com/arabic/worldnews/2015/06/150626_us_gay_marriage
[4]Nezmin Hamuda, Infodžrafik – hazihi ed-duvel tesmahu biz-zevadži al-misli [Infografika – ove države dozvoljavaju istospolne brakove]
[5]Neil Whitehead, Briar Whitehead, My Genes made me do it[Moji geni su me natjerali da to učinim], 2016., str. 5.
[6]Sarah Hartwell, Cats that kill kittens[Mačke koje ubijaju mačiće], 2002., http://messybeast.com/kill_kit.htm
[7]Neil Whitehead, Briar Whitehead, My Genes made me do it[Moji geni su me natjerali da to učinim], 2016., str. 80.
[9]McKie R, The Myth of the Gay Gene [Mit gej gena], 1993., The press(30 July).
[10]Sarah Reardon, Epigenetic 'tags' linked to homosexuality in men[Epigenetska obilježja povezana sa homoseksualnošću kod muškaraca], 12.10.2015. http://www.nature.com/news/epigenetic-tags-linked-to-homosexuality-in-men-1.18530
[11]Michael Balter, Homosexuality may be caused by chemical modification to DNA[Homoseksualnost može biti izazvana hemijskom modifikacijom DNK-a], 8.10.2015. http://www.sciencemag.org/news/2015/10/homosexuality-may-be-caused-chemical-modifications-dna
[12]Ed Yong, No, Scientists have not found the gay gene[Ne, naučnici nisu otkrili gej gen], 10.10.2015. https://www.theatlantic.com/science/archive/2015/10/no-scientists-have-not-found-the-gay-gene/410059/
[13]https://vizbang.tumblr.com/post/130817769270/a-brief-digression-from-pretty-pictures
[14]John Grealy, Over-interpreted epigenetics study of the week 2[Previše tumačena epigenetička studija sedmice 2], http://epgntxeinstein.tumblr.com/post/130812695958/over-interpreted-epigenetics-study-of-the-week-2
[15]Is the Gay gene myth? Can homosexuality be determined by DNA?[Da li je gej gen mit? Može li homoseksualnost biti predodređena DNK-om?] http://mychristiandaily.com/is-the-gay-gene-a-myth-can-homosexuality-be-determined-by-dna/
[17]Douglas Abbott, Behavioral Genetics and Homosexuality [Genetika ponašanja i homoseksualnost], Journal of Human Homosexuality, br. 2, str. 70.
[18]Horgan J., Eugenics revisited [Revizija eugenike], Scientific American br. 268(June), str. 127.
[19]O "One n ten": http://onenten.org/about-one-n-ten/
[20]Neil Whitehead, Briar Whitehead, My Genes made me do it[Moji geni su me natjerali da to učinim], 2016., str. 42.
[21]Nicolisi Joseph, Reperative therapy of Male-homosexuality [Reparativna terapija za mušku homoseksualnost]. Jason Aronson, Inc., Northvale, New Jersey, 1991.
[22]AIDS Deaths 10 Times Higher Among Church of England [Smrt od AIDS-a 10 puta veća u Engleskoj Crkvi] http://listserv.virtueonline.org/pipermail/virtueonline_listserv.virtueonline.org/2000-March/001119.html
[23]Neil Whitehead, Briar Whitehead, My Genes made me do it[Moji geni su me natjerali da to učinim], 2016., str. 55.
[24]David Shenk, New insights into genetics, talent, and IQ[Novi uvid u genetiku, talenat i koeficijent inteligencije], str. 18.
[25]Neil Whitehead, Briar Whitehead, My Genes made me do it[Moji geni su me natjerali da to učinim], 2016., str. 55.
[26]Fisch Morten, Hviid Anderson, Childhood family correlates of heterosexual and homosexual marriages [Povezanost porodice u djetinjstvu sa heteroseksualnim i homoseksulanim brakovima], Arch Sex Behav(2006), 35: 533–547.
[27]Saghir Marcel T., Robins Eli, Male and Female homosexuality: Natural history[Muškarci i žene homoseksualci: Prirodna historija], 1973.
[28]Nicolisi Joseph, Reperative therapy of Male-homosexuality [Reparativna terapija za mušku homoseksualnost]. Jason Aronson, Inc., Northvale, New Jersey, 1991.
[29]Neil Whitehead, Briar Whitehead, My Genes made me do it[Moji geni su me natjerali da to učinim], 2016., str. 8.
[i]Epigenetička obilježja su hemijske modifikacije koje ne utiču na sintezu DNK-a.
