Civilizacijski pogled na život fratra Markovića

Piše: Nedim Hrbat

Reisul-ulema, islam i muslimani uopće su u zadnjih nekoliko mjeseci fra Luki Markoviću i kolegama iz Katoličkog tjednika omiljena tema.

Kritika ili rasprava o religijskim uvjerenjima, praksama i sociopolitičkim pitanjima i dilemama unutar muslimanskih zajednica svakako su legitiman aspekt slobode izražavanja i međureligijskog ili intelektualnog dijaloga.

Međutim, tekst fra Markovića o zloupotrebama riječi "islamofobija", kojeg su iz Katoličkog tjednika prenijeli pojedini portali, ide dalje od toga i reflektira generalizacije, stereotipe i iracionalni strah od islama i muslimana, na čemu se upravo temelji islamofobija.

Marković na početku teksta navodi primjer američkog gradića Hamtramck u kojem su muslimani postali dominantna grupa i u kojem je gradska većina nakon izbora zabranila vješanje LGBT zastave na vijećnici.

Prema njegovom mišljenju tamo su "muslimanski doseljenici dobili priliku definitivno i zakonski pokazati svoje stavove u odnosu na previranja u liberalnom zapadnom društvu."

Fra Marković ignoriše činjenice da je Naquera, gradić u Španiji, nedavno zabranio LGBT zastave na javnim zgradama, da se desetine mjesta u Poljskoj proglasilo "LGBT-free zonama", da se u Banja Luci otvoreno poziva na nasilje i linč LGBT aktivista u što su se uključili i brojni popovi, da je u Rusiji na snazi zakon kojim se potpuno zabranjuje propagiranje netradicionalnih seksualnih odnosa, ili da je svećenik iz Rijeke, u Hrvatskoj, tek prije godinu dana, odbio krstiti dijete lezbijskog para, začeto umjetnom oplodnjom.

Ovakvi primjeri se, valjda, ne uklapaju u njegovu percepciju i predstavu muslimana.

No, primjer gradića Hamtramck fra Markoviću je dobro poslužio da nadalje elaborira ono što je naslovio kao "drugačiji civilizacijski pogled na život", odnosno da zavapi kako pridošli muslimani postavljaju šerijat ispred demokratije i kako će protežirati i druge promjene, ukoliko im se ukaže prilika i bude zakonski dopušteno, "što će biti mnogo izazovnije u Evropi".

"Nažalost, u mnogim zemljama iz kojih dolaze migranti i useljenici nije došlo do utjecaja prosvjetiteljstva na oblikovanje pogleda na život, niti su Kur'an i islamska predaja bili podvrgnuti povijesno-kritičkoj metodi istraživanja", piše on, ustvrdivši da mnogi od doseljenih muslimana ne prihvataju „liberalne vrijednosti“ zapadne civilizacije.

Apsolutno je pogrešno i nekorektno na migrante svaljivati isključivu krivicu za nedovoljnu integraciju. Takav postupak odslikava površan uvid i površan pristup kompleksnom problemu, ignorira širu sliku i druge faktore koji mogu utjecati na integraciju i društvenu dinamiku.

Integracija je složen, dvosmjerni proces koji zahtijeva zajedničke napore i angažman i od pridošlih migranata i od domaćih društava. Društvo također ima ulogu u stvaranju inkluzivnih politika i prilika za migrante da se integriraju.

Otvorenost, razumijevanje, dijalog i mogućnosti za obrazovanje, zapošljavanje i sudjelovanje u društvenom životu ključni su faktori uspješne integracije, a to podrazumijeva i pružanje podrške i resursa za integraciju, smanjenje predrasuda i diskriminacije.

Jednako neodgovorno Marković zaključuje da "odnos pridošlih muslimana izaziva prikriveni bijes domicilnog stanovništva koje se sve više okreće radikalnim strankama, pa čak i rigidnoj desnici", čime pokušava racionalizirati i opravdati neprihvatljivu radikalizaciju u Evropi.

Generalizacija i okrivljavanje muslimana za izazivanje „bijesa domicilnog stanovništva“ i pretpostavka da to dovodi do podrške radikalnim strankama, grupacijama i ideologijama zanemaruje složenost sociopolitičkih problema i njihovih dubljih uzroka.

Radikalne stranke i grupe mogu privući podršku iz raznih razloga, uključujući političko nezadovoljstvo ili ekonomske teškoće, u svim društvima, bez obzira na vjersku pripadnost.

U velikoj mjeri i propaganda, manipulacije informacijama, indoktrinacija, širenje predrasuda i antimuslimanski stavovi u medijima mogu oblikovati mišljenje i uvjerenja pojedinca na način koji podržava radikalne stranke i ideologije. Takav je slučaj u pretežno katoličkoj Poljskoj, na primjer, gdje je udio muslimana u stanovništvu oko 0,1 odsto.

"Šta li će se sve događati kad pridošli muslimani u pojedinim zemljama počnu osnivati svoje stranke i postanu važan čimbenik u parlamentima država?", pita se u strahu fra Marković.

Možda bi ih izolirao, marginalizirao, zabranio im političko organiziranje i pravo izbora? Podigao zidove na državnim granicama? Ili, nametnuo im vlastito tumačenje Kur'ana i islamske predaje što bi trebalo da bude „zadovoljavajuće“ integriranje?

Nije fra Marković propustio niti da optuži političare u Bosni i Hercegovini da su se poslužili riječju "islamofobija" kako bi uplašili zapadne političare „pokušavajući na taj način zaustaviti proces demokratizacije i etničke ravnopravnosti“.

Upravo suprotno, korištenje izraza "islamofobija" u Bosni i Hercegovini u većini zabilježenih slučajeva nastoji osvijestiti o evidentnoj političkoj nepravdi, dvostrukim aršinima, predrasudama i diskriminaciji prema muslimanima u BiH. Na takav odnos prema muslimanima Bosne i Hercegovine upozoravaju i pripadnici drugih vjeroispovijesti.

Fra Luka Marković se očito teško nosi sa poimanjem slobode, ravnopravnosti, vjerskih i individualnih sloboda, prava na političko organiziranje ili politički izbor, kao i vjere islama.

Važno je izbjegavati širenje neutemeljenih teorija zavjere i predrasuda te se usredotočiti na promicanje tolerancije, dijaloga i zajedničkog rada na izgradnji društva koje poštuje i slavi raznolikost. To je ključ za izgradnju održivog i harmoničnog suživota u našim zajednicama što bi svakako trebao znati fratar koji djeluje u zemlji u kojoj žive različite etničke i vjerske grupe.

(Preporod.info)