Na musallama našeg opstanka

Piše: Mustafa Bećirović

Čovjek može zamišljati stvari koje su lažne, a razumjeti može samo stvari koje su istinite - napisao je jednom Isak Njutn. Još je napisao da gradimo previše zidova, a premalo mostova. Stvari koje se uzdižu gore moraju pasti.

Sve mi je ovo naumpalo dok sam jučer stajao pored velikog nišana rahmetli Sulejman Dede koji je prije pet, šest stoljeća preselio na obroncima malog sela Preljubovići na području Sokoca, nedaleko od džemata Košutice.

Saznah da je to područje bilo desno krilo Fatihovog oslobađanja Bosne, a Ustikolina i Presjeka lijevo. Zato je važno zapaziti selo Košutice s lijeve strane puta od Sokoca prema Han Pijesku.

Kad se ugleda džamija s munarom, upitaš se šta li ja ta Božija kuća na tako malom kamenitom brdašcu, s neznatnim brojem kuća preživjela i koliko tajni kriju njeni zidovi. A onda u blizini, na pučini jedne rajske bašte, turbe Ismail Dede, liječnika Osmanske vojske.

U toj rajskoj bašti romanijske visoravni, naizgled surovoj, naći ćeš bunar iz kojeg izvire voda, a kojeg su izgradili Iliri. Reklo bi se da je ovo rezervat mrtvih koji se pretvaraju da su živi, i živih ljudi kojima je nametnuto da se pretvaraju da su mrtvi.

To su naši rezoni, putnika koji uvijek žure da negdje stignu, da se što prije vrate nazad tačno u sekundu. U tom svakodnevnom putovanju žurbe, mi stvari okolo posmatramo usput, bez skretanja i bilo kakvog zadržavanja pogleda na zemlju, na nebo i veličanstvene dokaze stvorenog u nama i ispred nas.

Mi ne znamo gdje idemo i zato žurimo.

Ni prošlost ni budućnost ne poznajemo, mi samo žurimo u krugu sadašnjosti kao u vršaju, beskonačno u pljevi. Gradovi i stanovi u kojima živimo su postali naši zatvori, a ulice aleje našeg slobodnog kretanja. Zatvorenici koji su izgubili snagu da se pobune i izađu iz ćelija vlastitih tamnica. Mi u zatvorima svakodnevnice obećavamo djeci da će jednog dana kad dođe lijepa budućnost, putovati u Firencu i Veneciju, iako ona odavno tone.

U svijetu koji počinje samo od nas i u nama, toponimi naše povijesti su predaleki, nedostižni, mnogo su dalje od Venecije. Zapravo, putevi i kote prošlosti koja nas je omogućila i ne postoje. Mi svaki dan hodamo putevima Ilira, Rimljana, Bogumila, Osmanlija, a da se nikada ne upitamo što je povijest tutnjala ovom zemljom hiljade godina i što još uvijek tutnji.

Mi rastemo i uzdižemo se u vlastitoj sadašnjosti, naraslosti u nekoj birokratskoj kancelariji, cvjetamo u bunjištu i grmlju svakodnevne političke igre za jednu zatvorsku ćeliju više. Dok su živi spomenici naših velikana živi zatrpani diljem Bosne kako se ne bismo dozvali iz sadašnjosti, naši životi strpani u identitetske ćelije polahko izumiru.

Ismail Dede i Sulejman Dede čiji nišani u Preljubovićima stoljećima grandiozno svjedoče o pregnuću, misiji i ideji pravedne borbe za oslobođenje svijeta od zulumćara, naša zatvorska svijest je utamničena u grumenju lagodnosti i dodijeljenim obrocima i grantovima budžetske podobnosti.

Bojim se da će nam i budućnost biti nametnuta jer oni koji su zanemarili i odbacili puteve slobode i povijesnih putanja za malo ugodnosti izgubiće i jedno i drugo.

Musalla u Preljubovićima i na Presjeci gdje je iz zemlje oživljen zatrpani sarkofag Turhan Emin-bega dokaz je da u Istočnoj Bosni vri i da će budućnost šikljati onda kad u sebi ne zatrpamo izvore svijesti. Svijesti iz koje izvire dostojanstvo, ponos i samopoštovanje.

Vrijeme je da naše učiteljice i učitelji, umjesto u Veneciju i Firencu, odvedu djecu u Preljuboviće kod Sokoca, tu rajsku dolinu Bosne i na Presjeku iznad Ustikoline, rajsko brdo sa kojeg se gleda slavna prošlost svoje domovine.

I na jednom i na drugom mjestu su spomenici i nišani našeg hiljadugodišnjeg postojanja i izdržljivosti u kojoj nismo doživjeli sudbinu Aboridžina. To su dvije važne musalle na kojima u čistom zikru snažimo srca, jer valja izdržati još barem hiljadu godina.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o