Muhamed, dječak iz Adna
Piše: Osman Halilović
Imao sam desetak godina kada mi je rahmetli daidža Bego na otvoru neke džamije kupio jednu od najdražih lektira mog djetinjstva. Knjiga je imala svijetlozlatne korice, na naslovnici je bio crtež pustinje i vidjele su se siluete koje su predstavljale karavan deva i njihove vodiče. U zaglavlju je pisalo: imam Vehbi Ismail, a dolje naslov: Vjerovjesnik a.s.
Bila je to moja prva sira.
Čitajući iznova i iznova te kratke pripovijesti koje otac kazuje kćerkici pred san, prvi put sam upoznavao život časnog Pejgambera. Puštajući mašti na volju, zamišljao sam Kabu, pećinu Hira, paukovu mrežu, ovce plemena Benu Said, brda oko Mekke i hendek koji je opasao Medinu. Od Mekke do Medine put je bio dug, a Surakin konj brz. Vodio je preko Gajeva i Skrajnjih krušaka, niz Vran potok, pa preko rječice Zlatice. Da, Meka je uvijek bila u Zašovoj bašči kod Kaimijinog turbeta, s Kabom na sred Mejtaša, a Medina dolje niže, na Zlatnoj Vodi. Prednje noge Surakinog konja propale su u pijesak tačno ispod Grahovišta.
Dok je hazreti Aminin lijepi dječak punim plućima udisao zrak pustinjske oaze i igrao se sa svojom braćom i sestrama po mlijeku, dolazio je Džibril koji je vješto skrivao svoja čudnovata krila, pojio dječaka melekutskim mlijekom i ispirao njegove dječačke grudi. Ne znam ni danas smije li se to. Ali, pokušavao sam da zamislim lik tog dječaka. Nisam vidio lice, ali vazda je imao čistu bijelu odjeću i kosu boje klasja pšenice u julu.
Nisam tada nikako mogao znati da kurejšijski dječaci ne mogu biti plavokosi.
Ali, ja sam u ranom djetinjstvu imao samo jednog, mog Muhameda. A njegova kosa bila je svijetloplava i lagana kao paperje.
Bio je, u tih nekoliko godina koliko nam je bilo dato da se družimo, moj najdraži drug. Solidaran i maštovit. Pravili smo od pruća i raznih skalamerija čitava indijanska sela pod dudom moje nene Fatime. U istraživačke misije jednom smo išli čak na Dalegovine i pod bedeme Staroga grada.
Iako smo bili generacija, uvijek je bio korak ispred mene. Jednom je, kod pušnice u Povlakićima, obejanio da je naučio nešto što se zove ašere i onda mi to demonstrirao lijepim melodičnim glasom. Ja sam se upravo borio da pravilno poredam Kul ja ejjuhel. Gledao sam ga kao čudo od djeteta dok je učio to što znaju samo superljudi, koji se zovu hafizi, i što ja nikad neću moći.
Naše zajedničko djetinjstvo trajalo je prekratko. Bio sam tužan i pomalo povrijeđen kada sam saznao da se moj Muhamed seli u neko mjesto kod dalekog Sarajeva. Živo se sjećam velike mase naroda isped kuće amidže Nesiba na dan kada smo ih ispraćali. Muhamedov babo, moj prvi muallim Hasib efendija i njegova majka Šefika, na našoj Kuli bili su voljeni.
Godinama kasnije ću saznati da je njihov odlazak imao direktne veze sa podrškom koju je Hasib efendija javno pružao tadašnjem zvorničkom glavnom imamu Husein-ef. Smajiću, kojeg su komunisti osudili na zatvorsku kaznu zbog verbalnog delikta. I naš efendija Hasib bio je pritvaran nekoliko puta i pod pritiskom UDBA-e morao je, svjedoče danas njegove kolege, napustiti Kula-Grad.
Na zadnjem mektepskom času, u maloj skrajnjoj sobici džamije u izgradnji, koja je služila kao učionica, naš dobri Hasib efendija svakom je učeniku darovao na dar nešto za uspomenu. Meni je dao jedan časopis na kojem je pisalo Islamska misao, a na naslovnici je bio neki mali dječak koji dignutih ruku uči dovu. Napisao je jednu kratku posvetu i stavio potpis. Ne sjećam se tačno riječi tog napisa, ali se sjećam rukopisa, da je poruka sadržavala moje ime i da me uspoređivala s tim dječakom. Sjećam se da mi je bilo drago i da sam taj primjerak novina za ozbiljne muslimane ljubomorno čuvao.
Slika tamnoputog dječaka i efendijin rukopis preko nje izgorjeli su u aprilu 1992. skupa sa našom kućom.
Prije nego je požar srbijanske agresije i zločina zahvatio našu domovinu, mog druga Muhameda sreo sam još dva puta. Na otvaranju novoizgrađene kuljanske džamije, kad su bili naši gosti i u maju 1991. godine kada je naš novi imam Mirsad efendija, u povratku sa Bune, zaustavio autobus svojih džematlija kod džamije u Semizovcu da klanjaju jaciju i obiđu Hasib efendiju i efendinicu Šefiku.
Muhamed je sad, pored sestre Melihe koja je bila tri godine mlađa od nas, imao i malog brata Ahmeda. 1993. godine, samo mjesec dana prije nego će četnička čizma kročiti u njihov čisti dom, rodila se Amina. Ptica dženetska.
U nedjelju, 28. majskog dana navršit će se punih 30 godina od tog neopisivog zločina. Mapa mojih svakodnevnih puteva jeste ispisana brojnim masakrima i mjestima stratišta našeg naroda (daidža Bego, koji mi je kupio prvi Pejgamberov, a.s., životopis, strijeljan je u maju 1992. godine, a njegove kosti pronađene su u jednoj od desetina masovnih grobnica moga zavičaja).
Ali, zločin koji mi je najčešće na pameti i čiji užas me često drži budnim jeste svirepo klanje mog Muhameda, njegovog brata i sestara pred očima roditelja. A bili su dva meleka. Naš Hasib efendija i majka Šefika. Ne mogu da poimam.
Često, u tišini jedne podrinjske džamije, pred akšam proučim Jasin i spomenem njihova imena. Oni su, Allah daje što On hoće, na lijepom mjestu.
Zlotvori hoće vikati: "Bože, Bože Svemogući. Dva puta si nas usmrtio i dva puta oživio, pa ima li izlaza iz ove vječne patnje!?"
No, nema!
Taj ritualni čin zločina upućuje na izvršioce koje je odgojio i za elementarno zlo pripremio najprljaviji paganski kult. Niko nije kažnjen za ovaj zločin. Ne znam gdje su izvršioci i nosaju li još svoja mrtva srca zemljom. Mi smo narod kojem ne priliči da proklinje glasno.
Bed dove se primaju i kad su u mislima. Zato se nadam da će ovo sjećanje pročitati neko od naše braće i sestara koje je Bog već očistio od svih grijeha.
(Preporod.info)
