Vjetrenjača više nema, ali vjetrovi i dalje isti pušu

Piše: Suad Mahmutović

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je 23. januara 1995. godine donio odluku da se drugi dan Ramazanskog bajrama obilježava kao Dan šehida.

Bila je to iznimno značajna odluka s ciljem očuvanja sjećanja na bosanske heroje i jačanja nacionalne svijesti. Zahvalni smo dragom Bogu na prilici da iskažemo poštovanje prema našim šehidima.

Bošnjaci to, u odnosu na druge muslimanske narode, pokazuju na posebno dostojanstven način. Ali uvijek može bolje. Cilj našeg pisanja je upravo taj. Od ratne 1995. godine pa sve do danas odlazimo najboljim sinovima Bosne u zijaret, i to baš na Bajram. Međutim, sve nas je manje. Značajan broj roditelja šehida i rodbine je preselio na ahiret i susreo se sa svojim najmilijima.

I ove godine smo bili na Humcima - najvećim šehitlucima u Bosanskoj krajini, gdje je smiraj našlo više od 1500 šehida.

Došlo je svega nekoliko stotina ljudi.

Nije bilo djece, a trebalo je.

Nije bilo ni bivših načelnika i gradonačelnika Bihaća.

Nisu došli ni bivši premijeri Unsko-sanskog kantona, niti ministri.

Zapravo, u ovih 28 godina ne sjećamo se da su ikada na Humke došli bivši načelnici - gradonačelnici Bihaća. Vidjeli smo neke bivše premijere, dva ili tri puta u spomenutom periodu. Nije bilo bivših ovih, niti onih.

I naravno, nameće se logično pitanje zašto?

Trebaju li nam šehidi samo dok smo na odgovornim funkcijama? A kad ne budemo na pozicijama, neka to urade drugi za nas.

E ne može tako!

Jednostavno, mi se sami šehidima odužiti ne možemo. Na Humcima je taj dan trebalo biti nekoliko hiljada ljudi, žena, djece, starijih i mlađih. Zapravo, trebao je biti sav Bihać, a nije. Je li moguće da ne možemo odvojiti samo jedan dan, tačnije, jedan sat, u godini za te ljude!?

Nije mi cilj da držim moralne pridike, a pogotovo ne da kazujem slovo o patriotizmu. Jer, patriotizam je kada svoj posao obavljate na najbolji mogući način, kako piše na jednoj školi u Republici Turskoj. Uostalom, tome nas uči i naš dragi Poslanik, a.s.. Kada bismo svi imali takav odnos prema poslovima koje obavljamo, ova zemlja bi išla ubrzano naprijed.

Složit ćemo se da su šehidi najbolji sinovi zemlje Bosne, oni su bolji od nas. oni su svjedoci Istine, vidioci Istine. Na Sudnjem danu će se zauzeti za sedamdeset bližih i daljih rođaka.

Da bismo to zaslužili, moramo mijenjati odnos prema onima na koje se često pozivamo, vrijeme je da uskladimo riječi i djela.

Podsjećam da je hazreti Osman kada je bio izabran za halifu izišao na minber i dugo šutio što je u početku zabrinulo ashabe, a potom su svi počeli uživati u toj šutnji. Na kraju je samo rekao "Bolji vam je vladar koji radi nego onaj koji priča".

Kada na Humcima bude deset hiljada ljudi, ili više, to će biti znak da smo nacionalno osviješten narod.

Biti će to poruka i prijateljima i neprijateljima da znamo ko smo, šta smo, kuda idemo i koji je minimum ispod kojeg nećemo. Van Gogh je jedne prilike rekao: "Vjetrenjača više nema, ali vjetrovi i dalje isti pušu".

Ma koliko jaki bili ti vjetrovi, neće moći otpuhati ni komadić ove zemlje ukoliko budemo jedinstveni i svjesni naših temeljnih vrijednosti.